Bojkotirati ili ne bojkotirati, pitanje je sad!

Za mnoge poklonike sporta 1980. godina je zapravo postala simbol za jedini bojkot u povijesti Igara. U stvarnosti se ne radi o jedinom bojkotu, nego o jednome među mnogima. Lista olimpijskih bojkota je duga i povijest tog načina izražavanja protesta protiv zemlje organizatora je počela davno prije 1980.

Najprije sportski, pa i politički bojkot

Prva dva bojkota Olimpijskih igara prakticirana su iz čisto sportskih razloga. 1928. godine britanske su sportašice odbile sudjelovati na Olimpijadi u Amsterdamu, jer su domaćini predvidjeli održavanje samo pet umjesto deset obećanih natjecanja za atletičarke. 1936. Švicarska i Austrija su bojkotirale alpska natjecanja na Zimskim igrama u njemačkom Garmisch-Partenkirchenu zbog toga što su skijaški treneri bili deklarirani kao profesionalni sportaši i nisu smjeli sudjelovati na Igrama i brinuti se o svojim štićenicima.

Prvi politički motivirani bojkot zabilježen je na Olimpijskim igrama 1956. Španjolska, Nizozemska i Švicarska odustale su od slanja olimpijaca u australski Melbourne. Razlog je bilo nasilno gušenje ustanka u Mađarskoj. Na istim Igrama nisu sudjelovali ni sportaši iz Egipta, Iraka, Kambodže i Libanona. Razlog: kriza u Sueskom kanalu.

"Procvat" prakse bojkota u 70-im godinama

Praksa bojkotiranja Olimpijskih igara doživjela je pravi "procvat" s održavanjem Igara u Montrealu 1976. Novozelandska ragbijaška reprezentacija je odigrala tada utakmicu protiv Južnoafričke republike i time prekršila pravilo kojim su se ostale zemlje svijeta obvezale ne igrati susrete protiv zemlje u kojoj je tada vladala rasna diskriminacija. Budući da ragbi u to vrijeme nije bio službena olimpijska disciplina, Međunarodni olimpijski odbor je odustao od kažnjavanja Novog Zelanda. Nekažnjavanje je 28 afričkih zemalja shvatilo kao provokaciju: još za vrijeme Igara u Kanadi, sportaši iz tih država napustili su Montreal.

Tajvan na tim Igrama uopće nije ni sudjelovao zbog toga što je preduvjet za slanje sportaša bio njihov nastup pod kineskom zastavom, u sklopu službene kineske delegacije.

"Hladni olimpijski rat" u 80-ima

1980. godine Amerikanci, Zapadni Nijemci i još 63 druge zapadne države bojkotirale su Olimpijadu u Moskvi. Razlog je bila sovjetska invazija u Afganistanu. 16 zapadnjačkih država, među njima Velika Britanija i Italija nisu podržale bojkot i sudjelovale su na toj Olimpijadi.

Četiri godine kasnije, 1984. u Los Angelesu Sovjeti su se "revanširali" Amerikancima: olimpijci iz SSSR-a i još 14 drugih država s istoka Europe nisu putovali u SAD. Zanimljivo je da je na kraju tih Igara Rumunjska zauzela drugo mjesto na listi država koje su osvajale medalje (odmah iza domaćina). I to upravo Rumunjska, članica Varšavskog pakta, koja nije slijedila direktivu iz Moskve o bojkotu "američke" Olimpijade.

Što bi bilo da je bilo...?

1988. dogodio se posljednji do sada zabilježeni bojkot: Sjeverna Koreja nije htjela sudjelovati na Igrama u Južnoj Koreji, a Etiopija, Kuba i Nikaragva solidarno su odustale od slanja svojih olimpijaca u zemlju koja je u neprijateljskim odnosima s njima prijateljskom komunističkom Korejom. Nakon Olimpijade u Seoulu službenih bojkota nije bilo...no, tu i tamo su ipak zabilježeni "specijalni" oblici bojkota, koje su prakticirali Iranci. Sportaši iz te zemlje redovito su pronalazili "razloge" kako bi otkazali (i izbjegli) sudjelovanje na natjecanjima zajedno s izraelskim kolegama.

Svim bojkotima Olimpijskih igara zajedničko je da oni ni kratkoročni ni dugoročno nisu dali nikakav konkretan rezultat. Realna politička situacija se ni nakon jednog od njih nije promijenila ni za milimetar. Sovjeti se naprimjer nisu povukli iz Afganistana. Jedini rezultat koji je tijekom 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća praksa učestalih i ekstremnih bojkota polučila bila je realna mogućnost gašenja samih Igara. Bolji poznavatelji sportskih prilika i danas tvrde da je za ukidanje Olimpijskih igara u tim godinama nedostajalo jako malo. Jako, jako malo...