Bolivija: „Zabrana dječjeg rada nije rješenje“

Vozač autobusa daje gotovo neprimjetan mig. Pokraj njega ustaje 13-godišnjak i najavljuje ime autobusne postaje: „Plaza Ballivian“. Deivid Pacosillo Mamani jedan je od putnika koji izlaze i plaćaju kartu maloljetnom suvozaču koji rukom daje znak novim putnicima da priđu bijelom mini-autobusu. „I ja sam bio jedan od tih dječaka koji naplaćuju karte u mini-busovima i izvikuju ime postaja“, kaže Deivid Pacosillo Mamani koji danas ima 25 godina. Radio je otkad zna za sebe i na kraju je s kolegama koji su isto kao i on radili od najranijih dana osnovao prvu organizaciju djece-radnika u bolivijskom El Altu. Dječji rad je u njegovoj domovini dio svakodnevice, a rasprostranjen je i u susjednim zemljama poput Perua.

Prema procjenama ministarstva rada u najsiromašnijoj zemlji Latinske Amerike 850.000 djece i mladih mlađih od 18 godina redovito rade. Naime, u Boliviji svako četvrto dijete mora raditi jer njihove obitelji nemaju dovoljno novca za pokrivanje svih troškova. „To je bolivijska stvarnost“, kaže Elizabeth Patiño Durán, stručnjakinja za prava djece iz organizacije Terre des hommes u regionalnom uredu u Cochabambi. „Ne možemo to ignorirati. Djeca i mladi koji rade, izlaze na ulice kako bi se izborili za prilagodbu zakona“, kaže ona.

Ne kriminalizirati nego regulirati

Maloljetni radnici su se oglasili s nekoliko prosvjeda, posljednji put prošlog prosinca u La Pazu. Povod su bile diskusije u bolivijskom parlamentu o novom zakonu o zaštiti djece i mladih. Pritom nitko nije saslušao djecu i mlade koje je zadesila ta sudbina, kritizira Deivid Pacosillo Mamani. On danas radi kao savjetnik za UNATsBO, krovnu organizaciju, koja zastupa interese djece-radnika u Boliviji. „Djeca-radnici su uspjeli senzibilizirati zastupnike. Zašto? Zato što većina zastupnika i senatora ne dolazi iz akademskog miljea. To su uglavnom ljudi koji su rano morali početi raditi“, objašnjava ovaj 25-godišnjak i nastavlja: „Onda su pitali senatore i zastupnike kako je to bilo u njihovoj mladosti? Nisu li i oni kao djeca morali raditi?“ , kaže on.

To je bila prekretnica. Na kraju je predsjednik Evo Morales primio jednu delegaciju. On je i sam kao dijete sjekao šećernu trsku i brao listove koke. Bolivijski predsjednik ima razumijevanja za maloljetne radnike koji zahtijevaju prestanak paušalnog osuđivanja dječjeg rada. „Dječji rad je dio nacionalne kulture i pridonosi razvoju socijalne svijesti kod djece“, tvrdi predsjednik.

Mi želimo raditi!

Posebna komisija treba sad odlučiti hoće li se donijeti odluka o paušalnoj zabrani rada djece mlađe od 14 godina ili neće. To zanima i djecu- radnike iz drugih južnoameričkih država: U travnju su u Boliviji boravile delegacije maloljetnika iz Paragvaja i Venezuele kako bi se informirali o dječjem sindikatu UNATsBO.
Do sada je zabrana dječjeg rada u Boliviji bila propisana aktualnim Zakonom o zaštiti djece i mladih. Protiv njega prosvjeduju djeca poput 13-godišnjeg Geralda Vina Vidala koji je uspio uskladiti posao i školu. To je pošlo za rukom i bivšem maloljetnom radniku Deividu Pacosillu Mamaniju. On je studirao na Sveučilištu u El Altu i sad radi kao pedagog u socijalnoj ustanovi za djecu-radnike. No to nije pravilo, tvrdi Guillermo Dema iz Međunarodne organizacije rada (ILO). „Mi vjerujemo da rad u mladoj dobi dovodi do izolacije i siromaštva“, naglašava ovaj stručnjak za radno pravo i napominje da je i Bolivija potpisala konvenciju 138 ILO-a koja je propisala najnižu dob za zapošljavanje.

No Elizabeth Patiño smatra da konvencija ILO-a ima malo veze sa stvarnošću u Boliviji. Ona se zalaže za više fleksibilnosti jer zabrane guraju dječji rad u podzemlje gdje je mnogo lakše iskorištavati maloljetnike. Istodobno ukazuje i na to da je prije ne tako dugo vremena dječji rad i u Europi bio sasvim normalna stvar: I ovdje je prije nekoliko desetljeća bilo djece koja pomažu svojim roditeljima u poljoprivredi kao u Boliviji, Indiji, Nigeriji ili Obali Bjelokosti. Važnije su, tvrdi Patiño, učinkovite kontrole kako bi se spriječilo iskorištavanje i rad djece u rudnicima, kamenolomima ili berbi šećerne trske. „To je u Boliviji od 2007. godine propisano i Ustavom“, objašnjava Deivid Pacosillo Mamani. On je sudjelovao u pregovorima u parlamentu i zna da su odgovarajući dijelovi neosporivi. Diskusije se vode još samo oko minimalne dobi i to ne samo u Boliviji. No ondje su se djeca-radnici uspjela izboriti i sada se čuje i njihov glas.