Brazilske sportašice koje nitko ne voli

Biti u cipelama poznatog nogometaša: prvo jedna noga, potom druga, glavu gore, smiješak: omiljena je to fotografija s godišnjeg odmora mnogih turista, koji putuju u brazilsku metropolu Rio de Janeiro. Na legendarnoj Maracani - ogromnom stadionu na kojem se ostvaruju snovi brazilskih nogometaša, gdje se na devedeset minuta zaboravlja razlika između siromašnih i bogatih, gdje svi zajedno skaču i slave na tribinama, pogotovo kada igra omiljena nacionalna reprezentacija Selecao - samo veliki mogu biti ovjekovječeni: Ronaldo, Franz Beckenbauer i Romario udarili su svoje otiske stopala na tlu - odmah pokraj neprikosnovene nogometne legende Pelea. Otisci oko 90 drugih svjetskih nogometnih velikana odliveni su ovdje u betonu. A među njima je samo jedna nogometašica: Marta Vieira da Silva.

"Bio je to vrlo emotivan trenutak kada sam imala priliku ovjekovječiti svoja stopala na Maracani", kaže Marta, kako ju najčešće zovu, u razgovoru za DW. Od 2006. do 2010. godine - dakle pet puta zaredom - proglašena je najboljom nogometašicom svijeta, deset puta 28-godišnjakinja je bila jedna od tri finalistice - i na posljednjem izboru u siječnju 2014. godine. I Marta je legenda - ali u ženskom nogometu.

Loši preduvjeti za ženski nogomet

Tko želi razgovarati s "Peleom u suknji", kako nazivaju Martu, neće ju pronaći u Brazilu. Ona živi u Švedskoj - u međuvremenu joj je to druga domovina u kojoj igra za švedskog prvoligaša Tyresö FF. Već s 18 godina iznimna igračica otišla je u tu skandinavsku zemlju jer tada su vladali, a i danas tamo vladaju daleko bolji uvjeti za žene nogometašice.

"U Brazilu nema strukture za ženski nogomet. Ne postoji čak niti službeno nacionalno prvenstvo." Najveća nogometna legenda poznata u čitavom svijetu u svojoj vlastitoj zemlji Brazilu ne može profesionalno igrati. Zbog toga je morala otići u Europu.

I novinar Jorge Luiz Rodrigues to potvrđuje: "Uvjeti za žene nogometašice vrlo su ograničeni, profesionalnog nogometa za žene u Brazilu zapravo nema."

Rodrigues je prvi koji je uopće izvještavao o ženskom nogometu u Brazilu, i do danas je uglavnom i jedini. Zbog toga je u ime brazilskih medija nadležan za nominaciju Svjetskog nogometnog saveza FIFA za svjetsku nogometašicu godine.

Neymar važniji od čitave ženske reprezentacije

Nema profesionalne lige, loše plaće, malo klubova. Brazilskim nogometašicama nije lako unatoč tome što se brazilska ženska nogometna reprezentacija ubraja među najbolje na svijetu. Trenutno je iza SAD-a, Njemačke i Japana na četvrtom mjestu svjetske ljestvice. Ipak čini se da dobra pozicija u međunarodnom poretku i osvajanje olimpijskog finala ipak nisu dovoljni brazilskim investitorima i medijima da bi ženskom nogometu posvetili više pozornosti.

Jedan od malobrojnih profesionalnih klubova koji ima žensku ekipu koja je dobro funkcionirala donedavno je bio FC Santos. Uz Pelea i druge svjetske vrhunske igrače klub je doveo Neymara, aktualnu superzvijezdu muške nacionalne reprezentacije. Kako bi ga zadržali, klub je trebao novac te je kratkoročno "ugasio" ženski tim. Priča se da je od toga plaćena desetina mjesečnog prihoda mlade zvijezde. Ubrzo nakon toga Neymar je ipak otišao u Barcelonu, gdje je dobio još bolju ponudu.

Nogomet nije za žene

Za njegovu kolegicu Martu odlazak u Europu bio je od ključne važnosti: "Morala sam do Švedske kako bih se razvijala kao profesionalna nogometašica. U Brazilu to ne bi išlo", kaže. Marta potječe iz jednog maloga grada na sjeveru Brazila. Već rano je počela igrati nogomet i to uz neodobravanje njezinog starijeg brata. "On nije želio da ja igram nogomet i zapravo me htio zaštititi. Jer u gradu se sumnjičavo gledalo na to što jedna djevojka igra nogomet", priča danas. "Ali moj brat je uvijek imao puno posla i tako sam ipak uvijek nekako uspijevala pobjeći i igrati nogomet."

I Martina kolegica iz tima s nacionalnog izbora Bruna Benites odrasla je uz začuđene poglede. Kada je igrala nogomet sa svojom braćom, savjetovali su joj da ne gubi vrijeme na te "muške stvari". Ali ni Bruna se nije dala smesti i danas igra za klub "São José Esporte Club" u Sao Paolu - mali, uglavnom nepoznati klub. I sama Bruna u zemlji je još uvijek nepoznata. Još uvijek nema ni portugalski unos u on-line leksikonu Wikipediji, iako je kapetanica brazilske nacionalne ekipe. "Uopće nemam problema dok hodam gradom, zapravo me vrlo, vrlo rijetko netko prepozna i zamoli za autogram", kaže nogometašica u intervjuu za DW.

Mnogo predrasuda: lezbijke, spore, dosadne

"Još uvijek je puno predrasuda", kaže sportski novinar Jorge Rodrigues. Mnogi vjeruju da se podrazumijeva da su nogometašice lezbijke. "Osim toga, često se tvrdi kako je igra prespora, a pasovi predugi", kaže iskusni sportski novinar, koji je izvještavao s pet svjetskih nogometnih prvenstava i daje do znanja da on ne dijeli to mišljenje.

Ako uopće postoje namjere da se nastavi sa ženskim nogometom u Brazilu, one dolaze od strane FIFA-e. "Ono što nedostaje je volja kluba", kaže Rodrigez. A i novca naravno nedostaje.

Kapetanica Selecaoa Bruna Benites još uvijek igra za svoju brazilsku ekipu: "Rado živim blizu svoje obitelji", kaže ona. Do sada je dobila ukupno devet ponuda iz inozemstva. Ali uskoro će i ona napraviti korak za svoju karijeru i napustit će svoju zemlju.

Marta da Silva sredinom godine dolazi u Brazil. Ali ne da bi igrala nogomet, već samo da bi gledala: ona je jedina žena uz svjetski poznate velikane poput Ronalda i Pelea, FIFA-ina izaslanica za muško Svjetsko nogometno prvenstvo ovoga ljeta. "Sanjam o tome da nova generacija mladih žena koja sada odrasta ima priliku profesionalno igrati nogomet u svojoj domovini u Brazilu", kaže ona. Puno toga je već učinjeno kaže Marta, prije svega sumnjičavost prema mladim djevojkama koje igraju nogomet sve je manja. Ipak preostaje još mnogo posla, kaže Marta i dodaje: "Ja sam ostavila prve ženske otiske stopala na Maracani. Ali to ni u kojem slučaju ne smiju biti i posljednji."