Britanski populizam na klimavim nogama

Euroskepticizam je riječ "koju se po hodnicima Strasbourga ne usude izgovoriti", ustvrdio je pred Europskim parlamentom ovog tjedna čelnik Stranke za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) Nigel Farage. Za njega je to "normalan, razuman izraz identiteta" kojeg bi trebala koristiti svaka zemlja.

"Želimo živjeti i raditi i disati u Europi s nacionalnim demokatskim državama. Želimo zajednički trgovati, želimo surađivati. Rado se slažemo s razumnim minimumom standarda, i da, mi želimo sami nadzirati svoje granice, što je razumna i logična stvar za svaku državu“, nastavio je Farage, govoreći pred Europskim parlamentom. Njegovu se stranka obično opisuje kao populističku stranku desnice, ali oni nisu jedini koji su od antieuropskog raspoloženja stvorili politički kapital u Velikoj Britaniji.

Otkako je još 2007. bivši laburistički premijer Gordon Brown izgovorio nezaboravno obećanje: „britanska radna mjesta britanskim radnicima“, među političarima ljevice i desnice u Velikoj Britaniji vlada populističko, antieuropsko raspoloženje i uz njegovu pomoć prikupljaju glasove. Kad je 2013. godine konzervativni premijer David Cameron, obraćajući se skupini mladih naučnika u tvornici automobila "Mini" u Cowley, javno izjavio da Velika Britanija mora „reći ne“ radnicima koji dolaze iz istočne Europe, i to tako što će osigurati da mladi Britanci steknu vještine i obrazovanje potrebne da bi bili konkurentni u globaliziranom svijetu.

„Britanska radna mjesta britanskim radnicima”

Cameron je potvrdio da trenutno „možete posjetiti tvornice diljem zemlje, u kojima polovica zaposlenih dolazi iz Poljske, Litve ili Latvije“. Kako se bliži rok kad će se tržište rada Europske unije potpuno otvoriti za Rumunjsku i Bugarsku, u siječnju 2014. godine, lako je primijetiti da političari potpiruju „populistička“ strahovanja da će doseljenici iz istočne Europe „ukrasti naša radna mjesta, naše olakšice i naš novac“.

Nigel Farage je prošlog tjedna rekao da je „apsolutno važno da se n aodgovonost pozove vlada te da se prestane s izgovorima da se ništa nije moglo učiniti povodom otvaranja naših granica za Bugarsku i Rumunjsku“. On je nastavio navodeći rezultate istraživanja Europske unije koje je britanskoj vladi reklo da „postoji 600.000 ekonomski neaktivnih istočnih Europljana u Velikoj Britaniji“, a to je, po Farageu, „nešto što naša vlada nama nije bila sposobna sama priopćiti“. On tvrdi da, u ovom trenutku, Velika Britanija isplaćuje dječiji dodatak za „50.000 djece koja čak i ne žive na teritoriju Velike Britanije“, dodavši da se za to izdvaja milijun funti tjedno.

Budući da su beneficije koje imaju britanske obitelji u zadnje vrijeme sve manje, takvi podaci, istiniti ili ne, pomažu da se ljudi okrenu protiv „prijetnje s istoka“. Farage smatra da bi otvaranje granica za Rumunjsku i Bugarsku značilo „opterećenje za državni zdravstveni sustav, za škole, kao i više kriminala“. On tvrdi da će useljeništvo biti središnje pitanje europskih izbora u 2014. godini, te da će biti i „središnje pitanje koje će odlučiti hoće li Velika Britanija ostati dijelom Europske unije“.

Na valu populizma

Cameron se već dugo bori protiv članova vlastite stranke koji dijele Farageova stajališta, kao i protiv sve veće popularnosti Stranke za neovisnost na račun njegove, Konzervativne stranke. Sjena referenduma, na kojem će se odlučiti hoće li Velika Britanija ostati u Europskoj uniji, nadvija se nad trenutnom upravom, ali i nad ostatkom Unije još od 2010. godine. Datum održavanja se nagovještava za 2015. godinu, kada će aktualnoj britanskoj vladi isteći mandat.

Chris Howarth, viši politički analitičar u utjecajnoj londonskoj stručnoj organizaciji „Otvorena Europa“, ocjenjuje za Deutsce Welle da činjenica da britanski glasači prihvaćaju populizam, otkriva „prikrivena pitanja o razini nelagode zbog Europske unije“. On objašnjava da su mnogi birači frustrirani zbog određenih aspekata Unije, uključujući tu i „pretjeranu regulaciju i troškove proračuna EU-a“.

Zbog toga se političari i ljevice i desnice često vraćaju na ovakva pitanja. Ali zbog čega populističko raspoloženje dobiva sve veći zamah? Drugi komentator, John McDermott, u autorskom tekstu za „Financial Times“ nagovješćuje da bi široko prihvaćanje populizma moglo imati veze s općenitim padom povjerenja britanske javnosti, ne samo u političku klasu, već općentio u elite.

Povjerenje u vladu „u padu“

McDermott je naveo najnovije rezultate istraživanja o društvenim kretanjima u Velikoj Britaniji iz 2012. godine: „Samo jedan od pet ljudi, odnosno oko 18 posto, vjeruje da će vlade potrebe naroda staviti iznad interesa političke stranaka“. Taj broj je pao s 38 posto onih koji su još 1986. godine vjerovali vladi. Palo je i povjerenje u tisak, banke i općenito u političare. Istraživanje pokazuje i da su „spremnost ljudi prema davanju socijalne pomoći ugroženim skupinama manja“ i da je podrška pala sa 81 posto iz 1985, na 59 posto.

McDermott vjeruje da u Velikoj Britanij vlada „antielitistički” raspoloženje, što čelnik Laburista Edward Miliband i premijer Cameron pokušavaju iskoristiti, svaki na svoj način. Međutim, obojica imaju sličan problem, a to je da i sami pripadaju elitama: Cameron je „dobri, stari momak“ s Etona i Oxforda, a Miliband, koji potječe iz političke i intelektualne elite, većinu svog staža proveo je baveći se politikom u Westminsteru.

Veslanje protiv plime

Nasuprot ovakvih britanskih antipatija prema Europi, useljenicima i svemu što Europska unija predstavlja, stoji britanska vodeća gospodarska ustanova u zemlji, CBI (Konfederacija britanske industrije). Ona je u ponedjeljak (4. 11.) objavila svoje godišnje izvješće iz kojeg se zaključuje da bi Velika Britanija trebala ostati članicom Europske unije. Oni tvrde da Unija doprinosi svakom britanskom domaćinstvu i do 3.000 funti godišnje. Prema ovom istraživanju, „članstvo u Europskoj uniji vrijedi oko 4 do 5 posto britanskog bruto društvenog proizvoda, što iznosi između 62 i 87 milijardi funti“. U CBI-ju vjeruju da su dobici daleko iznad gubitaka. „Pristup europskom tržištu, koje čini 500 milijuna ljudi, je najveći pojedinačni uspjeh našeg gospodarstva, a članstvo u Uniji je takođe pomoglo pozicioniranju Velike Britanije kao vodećeg svjetskog financijskog centra“.

Glavni direktor CBI-ja John Cridland kaže: „Za razliku od popularnog mita, Velika Britanija je utjecajna u briselskim hodnicima, a to će tako i ostati dokle god budemo igrali kako treba. Jedinstveno tržište je divna priča o britanskom uspjehu, a najbolji način da održimo položaj lidera na svjetskoj sceni je da ostanemo u okvirima Europske unije“. On se slaže da bi se jedinstveno tržište trebalo reformirati i modernirati, kako bi se osiguralo da „Europska unija prepoznaje i poštuje granice koje postavljaju države članice“. Ipak, Cridland zaključuje da Velika Britanija „ne može ostati na rubu najvećeg trgovinskog bloka na svijetu, prateći i plaćajući za sva pravila, bez prava da postavlja svoja“.

CBI zapošljava oko trećinu radne snage u privatnom sektoru Velike Britanije i uključuje 240.000 poslovnih pothvata. Činjenica da se 78 posto tvrtki izjasnilo da želi ostati u Velikoj Britaniji nagovješćuje da će, u budućnosti, oni političari koji žele steći bodoveu javnosti učiniti sebi uslugu ako se informiraju u kom smjeru se kreće populizam. Radije nego da igraju na kartu, kako ih John Cridland, naziva, „popularnih mitova“.