Brzina nosi i rizik

Nepunih je godinu dana od kako se u Europskoj uniji nalazi osam novih članica iz istočne Europe – i kada su bivše socijalističke države – Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija i Slovenija pristupale Uniji obvezale su se da će svoju ekonomsku i monetarnu politiku ustrojiti tako da prije ili kasnije mogu uvesti euro. Tečaj njihovih nacionalnih valuta smije varirati maksimalno 15 posto u odnosu na europski novac, a ako uspiju više od dvije godine održati stabilnost i ako uz to ispune takozvane maastriške kriterije o konvergenciji, tada ih više ništa ne može spriječiti da uđu i u monetarnu uniju. Koliko su u tome daleko odmakli, time se pozabavio Institut njemačkog gospodarstva u Kölnu.

Litva gotovo spremna za euro

«Estonija, Litva, Slovenija i Latvija su u usporedbi s ostalima daleko su napredovale – učinile su to još u pripremnom stupnju monetarne integracije i uklopile su se u mjenjački mehanizam tako da 2007., 2008 planiraju i ući,» napominje autor studije Jürgen Matthes: «No, mora se rješiti još par zadaća, ali to je, ako se ne pojave neki veći problemi, vjerojatno izvedivo. Teže će možda biti s nešto većim zemljama - Češkom, Slovačkom, Mađarskom i Poljskom. Budući da tu ulogu igraju drugi aspekti, za te je zemlje možda bolje da same kažu kako će kasnije pristupiti monetarnoj uniji.»

Za sada samo Litva ispunjava sva četiri Maastriška kriterija, dakle – novo zaduženje ispod tri posto i ukupni deficit ispod 60 posto bruto društvenog proizvoda, stabilnost cijena i niske kamate. Također su Estonija, Latvija i Slovenija preskočile već tri od četiri prepreke. Ostale međutim imaju poteškoća, osobito u proračunskoj disciplini. «Problemi s novim zaduživanjem u tim će zemljama vjerojatno ostati. Taj je kriterij najteže ispuniti, jer u skolopu transformacijskog procesa jednostavno moraju poduzeti znatne državne investicije, tako da se na strani izdataka moraju boriti sa znatnim opterećenjem, koje se pak odražava i na deficit» kaže Matthes.

Maastriški kriteriji nisu jedini uvjet

Je li članstvo u klubu zemalja eura uistinu i pametno, ne ovisi samo o formalnim maastriškim kriterijima, jer oni se odnose samo na monetarnu politiku i državni proračun. Bitnije je zapravo, ističe Matthes, da se realno nacionalno gospodarstvo manje više ujednačeno kreće naprijed: «Možda se to može usporediti s konvojem brodova u nekom uskom kanalu – ako neki brod eventualno snažno skrene lijevo ili desno, udarit će u ogradu, a to može izazvati nesreću.»

Tko preuzima euro mora se istodobno oprostiti i od vlastite monetarne politike – ne može dakle kod takozvanih šokova iz vana reagirati devalvacijom vlastite valute ili smanjenjem kamata. To može biti kobno, primjerice kod šoka izazvanog cijenom nafte. Da bi održali svoj bruto društveni proizvod Slovačka, Mađarska i Češka trebaju od dva do pet puta više sirove nafte od njihovih zapadnih susjeda. Za Poljsku i Slovačku članstvo bi u monetarnoj uniji bilo slično problematično i zbog njihove visoke nezaposlenosti.

Problemi umanjuju fleksibilnost

«Kada neka zemlja, objašnjava Jürgen Matthes iz koelnskog Instituta njemačkog gospodarstva, ionako ima visoku nezaposlenost, tada se pokazuje da ne može biti dovoljno fleksibilna s protumjerama. A upravo to primjerice vidimo u zemljama poput Poljske ili Slovačke. U Poljskoj je stopa nezaposlenosti oko 18 posto, u Slovačkoj približno šesnaest. To znači: te države se ionako moraju vrlo žestoko još boriti s transformacijskim procesom i, držimo, da ne bi izdržale ako bi se prebrzo odvažile ući u monetarnu uniju, tim više što i jedna i druga imaju velik udio zaposlenih u poljoprivrednom sektoru.»

Osim toga Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska uvoze puno više nego što prodaju vani, što je znak da je nacionalna valuta trenutno precijenjena. Uvozna je roba dakle povoljnija, a izvozna je roba u inozemstvu preskupa. U monetarnoj se uniji takav trend ne može više korigirati u solo potezima devalvacije novca, jer u euro zoni svi sjede u istom čamcu.