Chomsky: Krivi saveznici Obame

Uskoro završava predsjednički mandat Baracka Obame. Što je ostalo od slavnog govora u Kairu? I uopće, što ostaje iza njega na Bliskom istoku?

Noam Chomsky: Obamin govor u Kairu sam još onda doživio kao sadržajno prazan. Nisam puno očekivao i mislim da se taj moj osjećaj potvrdio. Pozitivno je u njegovoj politici bilo da nije upotrebljavao ekstremno nasilje i agresiju, kao što je to bio slučaj sa zloćudnom invazijom Iraka, najvećim zločinom ovoga stoljeća. I na dogovor koji je sklopljen s Iranom može se gledati kao na nešto pozitivno. Ali do njega je moglo doći puno ranije. Ipak mislim da je bolje imati sporazum nego ga nemati.

Glavna Obamima ostavština na Bliskom istoku je globalizirani rat bespilotnim letjelicama koji je označio početak nove ere međunarodnog terorizma. Mislim da će se to raširiti do ogromnih razmjera. Neće se raširiti samo tehnologija bespilotnih letjelica, već će se pokazati da nju mogu koristiti u svoje svrhe razne terorističke grupacije. U slučaju Arapskog proljeća, Obama je, isto kao i njegovi saveznici, najprije podržavao postojeće diktature dokle god je mogao. Osim toga, poslije prevrata je napravljeno sve da se ponovno uspostave stari sustavi.

U Egiptu, ali i u Siriji postoje izuzetno žilave arapske diktature. Je li Arapsko proljeće definitivno propalo?

To zapravo ne znamo. Postojala su određena postignuća, no sada doživljavamo nazadovanje. Postojale su značajne promjene koje su mogle predstavljati osnovu. Na primjer, u Egiptu je radnički pokret bio važan segment ustanka u Arapskom proljeću i postigao je značajne uspjehe. Vjerujem, međutim, da Sisijeva diktatura nije u stanju riješiti ogromne probleme Egipta. Arapsko proljeće je bilo tek jedna od brojnih faza na putu do slobode i demokracije. Ali u Siriji je scenarij drukčiji. Zemlja tone u samouništenje. Svi koraci koji su do sada poduzimani da se katastrofa zaustavi samo su povećali kaos. Ono što nam je u Siriji stvarno potrebno je definitivno manje nasilja.

Koliko je američka administracija suodgovorna za to samouništenje?

Teško je to reći. Asadov režim je apsolutno monstruozan i odgovoran je za većinu zločina u Siriji. Islamska država je još jedan monstrum. Fronta Al-Nusra kao predstavnica Al Kaide u Siriji neznatno se razlikuje od Islamske države. Ali i mnoge druge grupe su tijesno povezane s njima. Kurdske skupine su uspjele obraniti svoj teritorij i uspostaviti unutar njega poprilično koherentan sustav. No, postoje brojne druge grupacije, kao što su lokalne milicije i dijelovi nekadašnjeg pokreta za reforme kao i još neki demokratski elementi. Međutim i dalje je sporno koliko oni mogu utjecati na sukob. Stručnjaci kao što je iskusni dopisnik s Bliskog istoka Robert Fisk smatraju da demokratskih elemenata u stvari i nema. Drugi smatraju da ih ima i da imaju znatan utjecaj. U suštini, u Siriji postoji mnoštvo grupacija. Zato su trenutno primjetni tek mali koraci ka primirju, i to nije razlog za optimizam, ali je još uvijek bolje od potpunog samouništenja Sirije.

Što se tiče Irana, u sporazumu o atomskoj energiji jedni vide ogroman uspjeh Obamine administracije, a drugi smatraju da će to dovesti do atomskog naoružavanja arapsko-sunitskih država. Zašto je po Vama sporazum dobar?

Mislim da je to uspjeh. No, mislim da se čitava tema ne predstavlja ispravno. Pravi i poželjni korak bi bio da se ozbiljno shvati raspoloženje u iranskoj, arapskoj pa i globalnoj javnosti kad je riječ o ovoj temi i da se stvori regija bez atomskog oružja. To je Obama i obećao. Sporazum je ipak jedan mali korak naprijed. Ne znamo ni mi, ali ni američka tajna služba je li Iran doista namjeravao razviti atomsko oružje. Pa sve i da je obogaćivanje urana Irancima omogućilo razvoj atomskog oružja, treba biti pošten i reći da taj potencijal imaju mnoge države na planeti, u stvari, u osnovi to može svatko tko raspolaže atomskom tehnologijom. Ipak, generalno gledano, smatram da je sporazum bio korak naprijed.

Je li američka administracija zabilježila bilo kakve značajnije uspjehe u bliskoistočnoj politici?

Ni na koji način. U palestinsko-izraelskom konfliktu se nije dogodilo baš ništa, ako zanemarimo deklaracije o namjerama. Osim toga, moramo konstatirati da Obamina administracija spada u one američke vlade koje su čak najviše podržavale izraelsku ekspanziju. Dok ostatak svijeta kritizira Izrael zbog politike izgradnje naselja na okupiranim teritorijama, Sjedinjene Države podržavaju Izrael u tome. U Washingtonu postoji vojna, diplomatska, gospodarska, pa čak i ideološka podrška nastavku izgradnje tih naselja. Obamin značajan potez, jedan od malobrojnih koji su naišli na odjek u javnosti, bio je ulaganje veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija u veljači 2011. Predložena rezolucija je praktički podržavala službeno američku politiku, zahtijevajući ograničenje gradnje naselja. Obama je, međutim, smatrao da bi rezolucija bila prepreka miru. Trenutno Washington pregovara s Netanjahuom – o povećanju financijske podrške. Ona praktički dovodi do povećanja obujma gradnje naselja. S druge strane smo u slučaju Gaze istovremeno imali bezobzirne napade Izraela koje su Sjedinjene Američke Države podržavale.

Trenutno je u Europi sve više nacionalizma i desnog ekstremizma. Ljudi koji su u Europu pobjegli pred bliskoistočnim užasom na sebe navlače gnjev desničarskih i islamofobnih grupacija. Smatrate li da će te društvene snage sve više jačati?

Političke posljedice u kontekstu izbjegličke krize su zastrašujuće. U Austriji, da navedemo samo taj primjer, jedan neonacist je na korak do ultimativnog političkog trijumfa. Pritom Austrija nije primila toliko izbjeglica kao druge zemlje. Švedska je pokazala najviše razumijevanja za izbjeglice, primajući između 150.000 i 160.000 s ukupno deset milijuna stanovnika. To znači da sada 1,5 posto stanovništva čine izbjeglice. To je drukčije u zemljama poput Libanona, zemlja je siromašna, trenutno i ne broji izbjeglice, ali stanovništvo se i do 40 posto sastoji od izbjeglica. Čak 25 posto su ljudi iz Sirije. Isto je i s Jordanom koji je primio veliki broj izbjeglica. U usporedbi s njima Europa jedva da je nešto napravila.

Naravno, postavlja se pitanje, odakle uopće toliki ljudi koji bježe. Uglavnom potječu s Bliskog istoka, ali i iz Afrike. Europa ima svoju dugu povijest u Africi. Posljednja stoljeća su bila označena iskorištavanjem i pljačkanjem afričkog kontinenta. Posljedice se osjećaju sve do danas i spadaju u uzroke bijega mnogih Afrikanaca u Europu. Na Bliskom istoku su mnogobrojni uzroci doveli do izbjegličkog vala koji traje. Jedan od važnih razloga je i američka i britanska invazija na Irak, koja je potpuno razorila državu. Iračani i dalje bježe iz svoje zemlje pred sektaškim sukobom koji prije invazije u tom obliku nije postojao. Kada se sve to bolje osmotri, onda se vidi da postoje određene države koje su svojom politikom izazvale izbjeglički val u regiji – a među tim državama su Sjedinjene Američke Države, velika Britanija i druge europske zemlje.

Razgovor vodio Emran Feroz.