Cijena nafte i preko 50 dolara?

Iako o nafti govore svi, malo tko na benzinskoj postaji koji puni spremnik svog automobila ima i približnu predodžbu, što ta tekućina već ima iza sebe i kako joj se uopće formira cijena. Nafti ima mnogo različitih vrsti - lagana nafta na primjer Venecuele mnogo je cjenjenija od teških nafti Afrike, pitanje je koliko je čista ili sadrži visok udio sumpora i drugih primjesa koje se treba odstraniti, nerijetko veoma skupim i složenim postupcima. Zato je i cijena barela nafte - bačve od 159 litara - zapravo veoma različita a u nekim slučajevima se čak - i ne isplati. Nekakvi futuristi i kvazistručnjaci koji će vam eto sad objasniti kamo to srlja naša civilizacija zapravo veoma nerado uopće slušaju geologe i naftaše: iako je tehnologija crpljenja nafte u posljednjih pola stoljeća veoma daleko odmakla, jeftine i lako dostupne nafte ima doista sve manje - ali već sa trenutnom cijenom koja je preko 45 dolara po barelu u dogledno doba isplatit će se pokretanje crpilišta koja su početkom devedesetih masovno bila pozatvarana - jer je nafta bila prejeftina.

Ali za to treba vremena - a tržište naftom, baš kao svako robno tržite je veoma osjetljivo. Jednostavan primjer: ako ste bosi - naravno, ne sad na plaži nego zato jer nemate cipela a trebate ih - koliko ste spremni platiti za jedan par cipela? Kada ih i dobijete, koliko ste spremni platiti za drugi par? Jer nositi možete samo jedan par - doduše, neki to pokušavaju objasniti svojim suprugama decenijama pa još nisu uspjeli, ali to je druga priča. To je pojam koji se u ekonomiji zove granična vrijednost - jer ako ne peti, a ono pedeseti par cipela će imati za vas vrijednost ravnu nuli - štoviše, izazivat će troškove nabave ormara za te silne cipele. Sa druge strane, za prvi par cipela spremni ste platiti gotovo svaki iznos - jer ih trebate sad i smjesta. Tu je bio prvi grijeh organizacije zemalja proizvođača nafte početkom ove godine: koliko god da su zamoljeni - prije svega Saudijska Arabija - da odvrnu svoje slavine kako za vrijeme napada na Irak tržište nebi podivljalo od straha što će biti sa iračkim nalazištima, tako su slavinu malčice - samo malčice prejako stegnuli i to je već bilo dovoljno da cijena nafte ne bude između 22 i 29 dolara po barelu, kako je OPEC najavio, nego solidno iznad 30. Onda je došla i sve veća žeđ za naftom Kine, kriza ruskog giganta Yukosa, kriza u Venecueli i čitav niz drugih elemenata. Ross Moody sa londonske robne burze:

"Za rekordne cijene ima više razloga: potražnja iz Azije je sve veća imamo do granica nategnute kapacitete u Europi i Americi. Jer vlada potražnja za rafiniranom naftom, dakle ne za sirovom naftom tako da rafinerije moraju raditi ne sa 95% kapaciteta nego sa 100%. A to nije moguće."

Jer kako izgleda tržište naftom? Naravno da nikad šeik Abdulah, Sven iz Norveške i Sergej iz Sibira ne moraju negdje dogurati svaki svoju bačvu nafte da bi na nju zatakli papirić sa cijenom i na sav glas hvalili svježu naftu. Već doslovce stoljećima postoje robne burze - za naftu su dominantne ona u New Yorku, Singapuru i naravno, ona u Londonu. Jer ni trgovci nisu oni kojima vam je ime poznato sa natpisa na benzinskim postajama - na primjer, jeste li ikad čuli za tvrtku "Mabanaf" iz Hamburga? E pa slučajno, to je jedan od najvećih uvoznika nafte sjeverozapada Europe. Nafta se prodaje virtualno a šarena odjeća brookera u Londonu česta je pozadina televizijskih izvještaja o trgovini crnim zlatom. Ali šarena i upadljiva odjeća je i dio duge tradicije i veoma je korisna u transakcijama:

"Ako nosim zeleni sako, to znači da radim za Rifco. Ako nosim srebrno-plavu odjeću, radim za Trafalgar Commodities, prugasta, crveno-bijela znači suradnika Mana. To je tako da se možemo razlikovati jer u gužvi na parketu je prilično teško shvatiti sa kim to uopće trgujete."

Objašnjava Moody. No da stvar bude još složenija - nisu svi koji i kupuju naftu uopće zainteresirani da ikad i dobiju i kapljicu od tisuće barela koji su kupili. Jer američka robna burza dijeli "komercijalne", dakle one koje doista žele tu naftu od "nekomercijalnih". U Londonu te podjele nema nego se u tehničkom žargonu jedni zovu trgovci "wet barrels" - mokrih bačava od onih koji trguju sa "paper barrels"; papirnatim barelima kratko rečeno, spekulantima na terminskom tržištu. Oni kupuju mjesec dana unaprijed - ili pola godine ili čak dvije godine prije nego što se prodavač obavezao isporučiti naftu. I upravo oni itekako dobro znaju zaraditi lijep novac i kad cijena nafte raste i kad cijena nafte pada. Dakako da ne treba odmah osuti drvlje i kamenje na ove spekulante: postoji indicija da su terminske poslove poznavali još i stari babilonci i to je nešto sasvim normalno i neophodno za funkcioniranje tržišta. Jer i seljak će ponekad prodati svoje žito prije nego što ga i zasije da bi kupio na primjer traktor baš kao što su trgovci londonske burze kupovali čaj koji još nije bio ni ubran u Indiji. Sa naftom je ista stvar - iako opseg ovih spekulacija crnim zlatom ipak može zabrinuti. Od kako su se dionice pokazale kao ne osobito mjesto za ulaganje, nastala je jagma i za zlatom i za naftom. Na primjer - a govorimo samo o trgovini jednog, prošlog tjedna, ukupan promet "papirnatim barelima" je imao opseg od 80.000 ugovora - svaki znači tisuću barela, dakle 80 milijuna barela nafte kotura se po tržištu među trgovcima koji nikad od toga ne žele ni kapljicu - ali zato se nadaju solidnoj zaradi. Jer ako se duže promatra tržište naftom pokazat će se - cijena nafte nikad ne slijedi trend cijene spekulanata odmah; ali gotovo uvijek u srednjoročnom razdoblju. Oliver Franz iz frankfutske ING BHF banke procijenjuje kako je ovaj spekulativni udio, dakle premija na rizik trenutno najmanje 6 dolara po barelu - neki tvrde, ako se sve zbroji - dakle i očekivanja proizvođača i histerija kupaca - da je prava cijena nafte čak i 16 dolara manja od aktualnih preko 47 dolara.

Što dakle može biti zaključak? Hoće li cijena nafte dakle pasti? Gotovo svi stručnjaci se slažu kako kratkoročno - neće. Ali već srednjoročno su gledišta veoma različita iako se mora i podsjetiti: da trenutno je nominalna cijena viša nego što je ikad bila - ali ne i realna, a to znači mjerena kupovnom moći. Apsolutni rekord i dalje drži razdoblje rata u Zaljevu u osamdesetima kada je realna cijena skočila i preko 60 dolara po barelu - ali se ipak nakon toga vratila u mirnije vode.