Crna Gora pred sudbinskom odlukom

Prema rezultatima svih ispitivanja javnog mnijenja, zagovornici odcjepljenja su, doduše, u laganoj prednosti. No, hoće li ona na kraju biti dostatna, još je uvijek neizvjesno. Za neovisnost se mora izjasniti najmanje 55 posto birača.

Još se za vremena pokojnog Slobodana Miloševića Milo Đukanović kao ondašnji crnogorski predsjednik žestoko zauzimao za neovisnost od Beograda. Svakog puta je odgovor iz zapadnoeuropskih prijestolnica glasio: «Sačekajte!» Ili: «Strpite se!» U međuvremenu je Đukanović postao premijer, ali i konačno stekao međunarodnu suglasnost, nužnu kako bi svjetska zajednica priznala neovisnu Crnu Goru. Sad još samo mora pridobiti birače da na referendumu glasuju «za»: «Neće poslije 21. svibnja biti gubitnika. Bit će to naša velika zajednička pobjeda na dobrobit svih građana Crne Gore, u interesu jačanja neraskidivih veza sa Srbijom i otvaranja novog poglavlja u izgradnji najboljih odnosa sa svim našim uvaženim susjedima na putu do zajedničkog europskog cilja.»

U Europu brže bez Srbije?

Đukanovićeva misao vodilja je da će pristup Europskoj uniji neovisnoj Crnoj Gori brže poći za rukom, nego u zajednici sa Srbijom. I zato je već odavno počeo trgati navodno «neraskidive veze» s Beogradom: na primjer, kada je dao uvesti najprije njemačku marku, a zatim euro – svojevoljno i bez konzultacija s EU-om.

Odzvonilo kompromisu iz Bruxellesa

No, Bruxelles ni nakon toga nije htio dati zeleno svjetlo za daljnje komadanje jugoistočne Europe na državice. Strahovalo se kako bi to bio pogrešan signal Albancima na Kosovu i Makedoniji, koji također teže neovisnosti. Pa ipak, Europska se unija nije mogla u cijelosti oglušiti na zahtjeve Crne Gore i stoga se odlučila na privremeni kompromis: Crna Gora je u savezu sa Srbijom stekla veću autonomiju, a Savezna Republika Jugoslavija se preobrazila u državnu zajednicu. Đunaković se za uzvrat obvezao da u iduće tri godine neće održati referendum o neovisnosti.

Neovisnost već zaživjela u praksi

Taj je rok sada istekao. U tom je razdoblju crnogorsko vodstvo na sebe preuzelo i ono malo aktivnosti koje inače spadaju u nadležnost saveza, primjerice vanjsku politiku: ne samo da je Đukanović bez dogovora sa središnjicom u Beogradom otišao na brojna diplomatska putovanja, kako bi u svijesti međunarodne zajednice budnom održao temu crnogorske neovisnosti, nego u svom kabinetu ima i ministra vanjskih poslova.

Ni unionisti ne miruju

No, unatoč vlastitoj monetarnoj politici, carinskim ogradama na granici sa Srbijom i svim vanjskopolitičkim aktivnostima – potpuna državna neovisnost Crne Gore još uvijek nije zapečaćena, jer ni njezini protivnici ne sjede skrštenih ruku. Predvodi ih Đukanovićev vječni politički protivnik, Srbin Predrag Bulatović. Kao dugogodišnji Miloševićev štićenik on je, međutim, izložen optužbama za srpsko nacionalističko tvrdolinijaštvo. Stoga je njegov apel upućen svim skupinama stanovništva u Crnoj Gori s njezinih 650 000 žitelja: «Svaki glas na referendumu u Crnoj Gori je jednak i isti, jer je Crna Gora jednako zajednička za svakog građanina: i Srbina, i Crnogorca, i Bošnjaka, i muslimana, i Albanca, i Hrvata. Crna Gora je samo u skladu i bez podjela naša Crna Gora.»

Srbija vezanih ruku

Srbija, pak, sve bespomoćnije promatra dolazak referenduma. Premijer Vojislav Koštunica se, kao i drugi članovi njegove Vlade, više puta izjasnio za očuvanje državne zajednice: «Dolazimo do suštinskih razloga koji govore da je neusporedivo bolje sačuvati državnu zajednicu, nego otvarati novi proces daljnjeg državnog fragmentiranja ovog prostora i uspostavljanja novih podjela s brojnim problemima koje odatle proizlaze.»

Problem je nemoćna privreda

Najvažniji razlog koji govori u prilog očuvanju državne zajednice jest gospodarska slabost Crne Gore: industrije gotovo da i nema pa je cijela zemlja ovisna uglavnom o turizmu, a zapadni turisti debelog novčanika, kao što je to proteklih godina češće bio slučaj, mogu i izostati.

Napeto do samog kraja

Kako god bilo, bit će napeto. Sada najmanje 50 posto crnogorskih birača mora dati svoj glas, inače je referendum propao, a od toga ih se, pak, najmanje 55 posto mora izjasniti «za» neovisnost. Iz najnovijih anketa proizlazi suglasnost od 56 posto – za tako dalekosežnu odluku krajnje tijesna većina.