Daruju tijelo znanosti

Svi budući liječnici moraju za vrijeme studija proučiti anatomiju čovjeka. Pri tom je izravan studij ljudskog tijela i njegovih organa neizbježan. Kako bi osigurali edukaciju svojih studenata, anatomski instituti trebaju određen broj tijela preminulih. Pogotovo ljudi, koji i nakon svoje smrti žele svom biću dati smisla, odlučuju se na ovaj korak. Još prije nekoliko godina su instituti bili primorani stavljati oglase kako bi našli donatore, no to danas više nije potrebno.

Ruth Willigalla je rado sama. Usamljenost je ne smeta. 79-godišnjakinja iz Düsseldorfa voli mirne šetnje, gdje nema puno ljudi, najradije na groblju: „Volim šetati po groblju. Gledam imena. U svakom gradu, u koji dođem, pokušam otići na groblje. Meni su groblja utješna, ne tužna.“

Ova umirovljenica ima poseban odnos prema mjestu konačnog počivanja. Možda zato, jer zna da nakon svoje smrti neće biti sahranjena kao i većina ljudi. Naime Ruth je prije 15 godina svoje tijelo prepisala znanosti ili bolje rečeno Anatomskom institutu Sveučilišta Heinricha Heinea u Düsseldorfu.

Ljudi tijela doniraju iz različitih razloga

„Uvijek sam dobivala pozive za davanje krvi. No ja ne mogu davati krv, jer sam imala žuticu. Tako je bilo i s donacijom organa. U životu ne možeš uvijek dobiti što želiš, pa sam se pitala, što možeš učiniti za društvo? Kad sam dobila priliku vidjeti anatomski institut, upoznata sam s mogućnošću donacije tijela.“

Ruth Willigalla je jedna od 4.000 stanovnika Düsseldorfa, koji posjeduju iskaznicu za donatore tijela. Sveučilište Heinricha Heinea prisiljeno je obustaviti pritok tijela, jer je u međuvremenu veći od potražnje, kaže Birthe Häser s Instituta: „Prije 30 godina smo imali problema s nabavljanjem tijela. Ali u zadnjih 15 godina sve više ljudi ostavljaju svoja tijela anatomskom institutu.“

Birthe na Sveučilištu obrađuje zahtjeve za donaciju tijela. Uglavnom se to radi iz altruističkih razloga. „Mnogi ljudi nam kažu da su bili bolesni, te da su im liječnici toliko pomogli, da im to žele uzvratiti. Drugi kažu da imaju liječnike u obitelji, koji im govore kako je važno da ima donatora. Ali ima i ljudi koji kažu: Nemamo rodbine koja bi se o nama brinula kada umremo.“

Ni smrt nije besplatna

6.000 eura košta transport, priprema, održavanje i konačno sahrana. Trećina instituta čak traži financijsko sudjelovanje budućih pokojnika između 600 i 1200 eura, što je ipak jeftinije od pokopa. Standardno pokapanje u Njemačkoj košta u prosijeku 4.000 eura. Za donatoricu Ruth Willigallu financijski aspekt nije bitan. „Da umrem, fino bi me sahranili. No kako mogu znati, hoće li mojoj djeci tada biti dobro? Na ovaj način kada zatvorim oči, znam da je sve sređeno.“

Stariji ljudi mogu sami odrediti kako žele da ih se sahrani nakon što su njihova tijela učinila svoje, kremiranjem, pokopom, u prisustvu obitelji ili anonimno. Na Sveučilištu u Düsselddorfu ovaj izbor više ne postoji iz financijskih razloga. „Nakon pretraga se tijela kremiraju i pepeo se anonimno prosipa. Ljudi se moraju sasvim pripisati anatomiji, bez želje za individualnom ceremonijom. No imamo svake godine komemoraciju donatora na Sveučilištu.“

Nerijetko pripadnici obitelji imaju problema s odlukom svojih bližnjih. I sinovi od Ruth Willigalle nisu isprva bili oduševljeni. Pogotovo mlađi je htio znati na kojem mjestu može tugovati? Ali ga je majka uspjela uvjeriti: „Onda sam mu rekla: Ako te nešto muči, sjedi u neki kutak i pričaj sa mnom, kao da sam tu. Puno sam se družila sa svojom djecom, tako da mislim da su doživljaji puno važniji. I to je po meni, veća utjeha nego groblje.“

Autor: Nadja Baeva/ mj

Odg. ur.: Anto Janković