Desnica u Srbiji: Rascjepkani i jalovi u Vučićevoj igri

Anketa Nove srpske političke misli pokazuje da 61 posto građana Srbije za rat u Ukrajini krivi „NATO i Sjedinjene Države". Iz drugih anketa se zna da se preko četiri petine građana protivi članstvu Srbije u NATO-u, da više od polovice misli da je homoseksualnost „bolest" i da je društvo podijeljeno po pitanju ulaska u EU, isto kao i u odnosu prema cijepljenju protiv COVID-a.

To bi moglo sugerirati da u Srbiji postoji potencijalno veliko desničarsko biračko tijelo, koje bi trebale zanimati tvrde nacionalne teme, ili pak uobičajene teme takozvane nove desnice u svijetu, kao što su protivljenje cijepljenju ili globalizaciji.

Ipak, kolaž krajnjih desničara koji će 3. travnja biti na glasačkim listićima jedva da će igrati nekakvu ulogu u političkom životu Srbije poslije izbora. Iako ispitivanja pokazuju da zbirno mogu privući 10 do 15 posto biračkog tijela, veliko je pitanje hoće li ijedna od tih lista preskočiti izborni prag od tri posto za ulazak u parlament.

Nekima je režim bliži od ostatka oporbe

Ankete najveću šansu daju Zavetnicima, od kojih šira javnost zna samo njihovu mladu šeficu Milicu Đurđević Stamenkovski, prisutnu na televizijama s nacionalnom frekvencijom i spremniju kritizirati oporbu nego vlast Srpske napredne stranke (SNS). Ostali kotiraju između statističke greške i izbornog praga. Čak je i pasioniranim pratiteljima političke scene teško upamtiti tko je ovoga puta s kim u koaliciji.

„Ideološki su dosta slični i zastupaju iste vrijednosne stavove", kaže Dejan Bursać s Instituta za političke studije. „Ključna razlika je u tome koliko im je prihvatljiva suradnja s SNS-om."

Osim Zavetnika, Bursać u „nekritične" prema režimu ubraja Srpsku radikalnu stranku (SRS) Vojislava Šešelja, koji ovaj put čak i ne kandidira za predsjednika nego podržava Aleksandra Vučića. Tu je i Miša Vacić, kojeg mnogi opisuju kao karikaturalnog desničara čija je uloga samo da preotme koji postotak glasova od iskrene oporbe.

Vacić, prvi čovjek Srpske desnice, sredinom ožujka je pred Republičku izbornu komisiju stigao u blindiranom džipu s ruskim tablicama, u pratnji više desetaka vozila sa srpskim i ruskim zastavama i uz bakljadu. Podnio je kandidaturu za predsjednika tvrdeći da jedini daje „punu podršku Rusiji" za njezinu „specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini".

„Desničarska scena onda ide do onih za koje se može reći da su sigurno oporbeno nastrojeni, poput Dveri i Dosta je bilo", dodaje Bursać za DW.

Boško Obradović i njegove Dveri ovog puta vode „Patriotski blok" u kojem je i dio rascijepljenog Pokreta obnove kraljevine Srbije, dok je drugi dio na listi „Nada" uz Demokratsku stranku Srbije (DSS) i Miloša Jovanovića. Listu „Suverenista", osim Dosta je bilo (DJB), čine i Zdrava Srbija Milana Stamatovića i Živim za Srbiju kontroverzne liječnice Jovane Stojković.

Spomenute stranke i pokreti su u prethodnom desetljeću već bili u svim mogućim međusobnim koalicijama, ali i svađama.

„Mnogi će ostati bez dobitka"

Pokušaja ujedinjenja je bilo, ali je ostao jalov. Pokrenuo ga je u veljači profesor Miloš Ković, neka vrsta gurua srpske desnice koji se drži izvan stranaka i navodno je odbio i kandidirati se za predsjednika. Ković je posredovao u desetodnevnim razgovorima Dveri, DJB-a, Zavetnika i DSS-a, ali od ujedinjenja ništa nije bilo.

„Desnica je sva fragmentirana, rastrgnuta", posvjedočio je kasnije profesor Slobodan Samardžić na televiziji N1. Taj raniji bliski suradnik Vojislava Koštunice i ministar za Kosovo i Metohiju rekao je da je vlast SNS-a „izvanstranačka i izvandržavna", te da tu pomaže samo ujedinjavanje. Ako već nije moglo cijele oporbe, onda barem desnice.

Samardžić je bio vidno razočaran što do toga nije došlo. Kaže, većina igrača se ponašala kao da su na „britanskoj političkoj sceni" i da su detalji i političke trgovine važniji od ujedinjavanja po svaku cijenu: „To će Srbiji pokazati da će mnogi ostati bez dobitka od tri posto i svi ti glasovi će, po d'Hondtovom sustavu, otići Vučiću."

Na pitanje zašto uporno izostaje neki širi dogovor na krajnjoj desnici, politolog Dejan Bursać za DW kaže da odgovor leži u „liderima" – svi bi radije bili glavni u svojoj malenoj organizaciji.

„Boje se da će u svojoj stranci biti tumačeni kao slabi ako prave ustupke radi udruživanja", kaže Bursać, „iako bi im udruživanje donijelo siguran prelazak izbornog praga, a pod nekim uvjetima čak i respektabilan rezultat na platformi vrijednosne desnice: suverenizam, neutralnost, bolji odnosi s Rusijom nego sa Zapadom."

Nacionalizam samo suplement?

Koliko se oprobanim nacionalnim temama još uopće može poentirati u atmosferi snažne medijske kontrole? Jer, dok je Vučićeva vlast potpisivala Briselske i Vašingtonske sporazume, dok je unaprijedila suradnju s NATO-om i premda polako nastavljala put ka EU-u, pa na kraju i glasala za osudu ruske agresije u UN-u – kanonada medija naklonjenih vlasti je izrazito patriotska i proruska.

„SNS kontrolira javno mnijenje", kaže Bursać. „Onda može raditi ono što je Putin radio u Rusiji u redovnim situacijama: slati kontradiktorne poruke i okupljati birače s oba pola. Recimo, prvi smo nabavili cjepivo i time se hvalimo, ali s druge strane mjere su ubrzo ukinute i na televizije pušteni antivakseri."

Ovaj politolog podsjeća na okupljanje u vili „Mir" na Dedinju prošlog kolovoza. Tada je Vučić pozvao šefove svih stranaka iz Srbije i Republike Srpske, a susretu je u najavama davano izvanredno nacionalno značenje. Boško Obradović (Dveri) i Saša Radulović (Dosta je bilo) kasnije su se morali pravdati da slikanje s Vučićem ne znači suradnju s vlastima.

„U tome je problem desnice, teško se pozicionira kad vlast pokriva kontradiktorne pozicije. Recimo, Vučić daje ustupke Kosovu, a s druge strane drži čvrstu retoriku", nastavlja Bursać. „Kako god da se pozicionirate, vi ste nekako na Vučićevoj liniji i gubite u javnosti."

Bursać se ne slaže s analizama da je desnica u Srbiji u lošem stanju, jer je zapravo najveći desničar Vučić. „Naime, ključni rascjep više nije nacionalni. To je možda bilo 2008., s dilemom Kosovo ili Europa. Smatram da se poslije ekonomske krize ključni rascjep preselio na socio-ekonomska pitanja."

Oko 400.000 novih nezaposlenih koje je ostavila ekonomska kriza tijekom posljednjeg mandata Demokratske stranke je, kaže Bursać, za mnoge bila trauma.

„Zato danas Vučiću nacionalizam nije temelj populizma, nego samo suplement, kad je to zgodno. Ali glavna karakteristika glasača SNS-a je što su mahom gubitnici tranzicije i posebno ekonomske krize, poput umirovljenika, domaćica, radnika s nižim i srednjim primanjima. Pogledajte kampanju SNS-a: tvornice, autoceste... Poruka je da ima nade – i nada će doći do vas", dodaje naš sugovornik.

Pandemije kao da nije ni bilo

U jednom trenutku je izgledalo da se u Srbiji može profitirati na temama američkog Alt-Right-pokreta i u tome je najdosljedniji bio lider DJB-a Saša Radulović. Od proeuropskog neoliberala i ministra u vladi Ivice Dačića, Radulović je za par godina prešao put do nove desnice koja igra na kartu priče o „neokolonijalizmu", „bankarskom globalizmu" i protivi se cijepljenju.

Krajem 2020. godine je DJB samostalno mjeren na preko pet posto podrške, ali i to je bilo kratkog daha. „Ovdje ni te teme ne prolaze dobro", kaže Bursać. „Ukinute su mjere i pandemije kao da nije ni bilo. Recimo, u prosincu je doktor Nestorović još bio glavna politička udavača, a danas se više i ne spominje."

U tom čitanju, stranka Aleksandra Vučića, opisana kao catch all stranka, uspijeva pojesti sve teme i lijevo i desno od sebe. I dok će centristička lista sastavljena od ostataka nekadašnje Demokratske stranke, kao i nova zeleno-lijeva koalicija, izvjesno i uvjerljivo prijeći izborni prag, dotle su desničari toliko usitnjeni da ni to nije sigurno.