Direktor Svjetske banke Wolfensohn najavio odlazak sa dužnosti

Nakon katastrofalnog razaranja u mnogim zemalja oko Indijskog oceana redaju se međunarodne konferencije na kojima će se raspravljati o pomoći: već je danas počela koferencija u glavnom gradu Indonezije, Jakarti, zemlje donatori će se okupiti i u Ženevi slijedećeg utorka, dan kasnije zasjeda i takozvani "Pariški klub" zemalja zajmodavaca na kojem će se raspravljati o dugovima koje imaju pogođene zemlje. Upravo zbog golemih potreba ali i priličnih iznosa pomoći zato je osobita šteta što je predsjednik Svjetske banke James Wolfensohn objavio kako nema ambicija ostati na tom položaju i nakon isteka mandata u srpnju.

Jer koliko god da protivnici globalizacije i Svjetsku banku bez razlike trpaju u međunarodne organizacije protiv kojih se treba boriti, upravo i ovakva katastrofa pokazuje koliko je Svjetska banka potrebna institucija i osobito ako je na njenom čelu netko kao ovaj rođeni australac koji je uzeo američko državljanstvo. Wolfensohn je u proteklih 10 godina promjenio mnogo u Svjetskoj banci - ali ono što je promijenio nije se osobito dopadalo baš svima a posebno ne ovoj administraciji u Washingtonu. Nije samo riječ o tome da ga je - praktično - imenovao Bushov demokratski prethodnik, predsjednik Clinton jer su Sjedinjene Države najveći učesnik od 184 zemalja članica ove banke. Srž sukoba je mnogo dublji: Washington traži od svjetske banke da se vrati svojim izvornim načelima kreditiranja velikih infrastrukturnih projekata - nešto kao "Marshalov plan" koji se kao model spominje i za regiju jugoistoka Azije. Ali Wolfensohn već deset godina ne sjedi samo u fotelji nego se aktivno bori protiv siromaštva svakog pojedinog stanovnika siromašnih zemalja koje redovito posjećuje. On ne mari toliko za velike brane, autoputove ili industrijska postrojenja koliko za škole, ambulante, okoliš i osobito za borbu protiv AIDS-a. Smatra, tek ako stanovnici sami - sa onim što ionako imaju i ako ih se to nauči - sposobni prehraniti sebe i svoju obitelj, onda ima šanse da siromaštvo barem izblijedi. Prevedeno na običan jezik: ništa od velikih poslovnih projekata za tvrtke razvijenog svijeta, nikakve ogromne turbine ili tvorničke pogone iz uvoza - a onda je i jasno kome se takav koncept ne dopada.

"Zemlje u razvoju moraju jačati svoje upravne kapacitete, moraju provesti reforme pravnog sustava i financijskog sektora. Osobita je važna borba protiv korupcije. Sa druge strane, na bogatim zemljama leži odgovornost pomoći siromašnim zemljama i provesti ove reforme. Industrijske zemlje moraju otvoriti svoja tržišta i financijski im pomoći što znači ponovno razmisliti oko njihovih dugova."

riječi su predsjednika Svjetske banke Wolfensohna - iako zvuče kao da su iz ustiju nekog zdušnog pripadnika organizacije Attack ili sličnih. Jer Wolfensohn dobro zna o čemu govori i vratimo se konkretnom slučaju jugoistoka Azije: na primjer samo Indonezija ima oko 131 milijarde dolara dugova u svijetu i mnogi političari - nakon ovih doista užasnih prizora razaranja nakon tsunamija - govore o "zamrzavanju" dugovanja. Dakako, Indonezija ima i svojih bogatstava pa tako i "zamrzavanje", dakle period kada barem neće morati plaćati kamate za svoja dugovanja, znači barem dvije milijarde dodatne pomoći. No - na žalost - i predobro znamo kako ide sa pomoći koja ide preko državnih kanala u državama koje doduše ne oklijevaju pogubiti onoga koga baš zateknu sa rukama u vreći, ali koje nisu osobiti primjer učinkovite borbe protiv korupcije. I upravo o tome govori ovaj predsjednik Svjetske banke kada optužuje razvijene zemlje da zapravo gledaju u stranu kada korupcija cvjeta. Računica je jasna: neka se zemlja zaduži toliko da lijep dio prihoda mora uplaćivati za kamate. Kome je to u interesu, da li se grade škole, vojarne ili vile sa bazenima - stoji na drugom listu papira i sve je u redu dok se uredno plaćaju kamate. Nisu krive zemlje u razvoju, ukazuje Wolfensohn, nego razvijene zemlje: upravo su se one - barem načelno zalagale da su Ujedinjeni Narodi prije godinu dana izdale konvenciju o borbi protiv korupcije. I to sa svom žestinom: blokada bankovnih računa, pljenidba imovine pa čak i izručivanje okrivljenih. Konvencija će stupiti na snagu ako je ratificira 30 zemalja. Do sada ju je prihvatilo 14 država ali među njima nema jedne jedine zemlje iz redova takozvanih "visokorazvijenih". I upravo je to službena objava kojom je predsjednik Svjetske banke Wolfensohn proslavio svjetski dan protiv korupcije početkom prosinca.

Ovaj sedamdesetogodišnji pravnik i ekonomsit, apsolvent Harvarda i ugledni bankar mnogih investicijskih kuća u New Yorku i Londonu zapravo ne odlazi rado sa svog položaja, ali mu se čini kako njegov sukob sa Washingtonom - ne na kraju, bio je prilično jasan i kada je bilo svojedobno riječi o ratu u Iraku - ipak od takve prirode da će blokirati suradnju najvećeg učesnika banke sa tom institucijom. Konkretno Njemačka je do posljednjeg trentuka ustrajala da Wolfensohn prihvati i treći mandat i još se uvijek tiho nada da će do generalne skupštine Svjetske banke u srpnju on možda promijeniti mišljenje - ili da možda neki nijemac stane na čelo ove organizacije kada je već Horst Köhler napustio čelo Međunarodnog monetarnog fonda - što su dvije, praktično kompatibilne organizacije gdje je na čelu jedne uvijek amerikanac a na čelu druge netko iz neke druge zemlje. Osobno, kod Wolfensohna se doista može reći da djeluje iz pozitivnih ideala i u vjeri da se i bez korupcije i prijevara može nešto postići. Jer on se ne mora truditi da zaradi za penziju: iz vremena dok je bio bankar stekao je popriličan imutak.