Diskriminacija među "svojima"

“Nas nisu pamtili po imenu i prezimenu. Bili smo jednostavno izbjeglice, govorilo se 'tamo onaj izbjeglica'. Vremenom su se stvari promijenile, ljudi su se snašli, neki su došli i na određene pozicije. I sjećanje na rat blijedi, tako da smo se uspjeli asimilirati i postati dio ovog društva”, objašnjava novinarka Radmila Grubiša, prisjećajući se svog dolaska u Banja Luku iz rodne Bosanske Krupe tijekom rata u BiH.

Kriza identiteta je neminovna. Bez obzira na starost, stupanj obrazovanja, svi koji su izbjegli, po dolasku u novi kraj su se, kako kaže Radmila, suočili s tim problemom.

“Došljaci”, “pridošlice”, "novokomponovani..”

"U dosta manjoj mjeri nego ranije, još uvijek postoji određena netrpeljivost domaćeg stanovništva prema izbjeglicama", smatra sociolog Ivan Šijaković. On ističe kako odnos prema njima ovisi od nekoliko čimbenika, prvenstveno njihovog materijalnog stanja i društvenog položaja. “Na one prosječne nitko pretjerano ne obraća pozornost. Međutim, oni koji su došli u ratu kao izbjeglice pa su se obogatili, i te kako smetaju domaćem stanovništvu”.

“Trn u oku domaćem stanovništvu su i tzv. zavičajni savezi pridošlica i socijalne mreže koje se uspostavljaju, to što su uvezani i pomažu jedni drugima, na toj relaciji ima dosta problema", kaže Šijaković.

“Uzeli nam radna mjesta”

Pedesetogodišnja Banjalučanka, radnica u kiosku, smatra kako su njeni sugrađani i ona vrlo oštećeni dolaskom izbjeglica, jer su po njenom mišljenju “otjerali” domaće stanovništvo s radnih mjesta. Njezin stav prema ovoj populaciji je jasan: “Do jučer su čuvali ovce, sad svi sjede u sudu i općini. Mi iz Banja Luke smo ostali bez posla. Da mi je netko rekao da ću danas raditi u kiosku, ne bih vjerovala. Od izbjeglica se ne može doći do zaposlenja”.

Radmila Grubiša često se susreće s ovakvim stavovima. U vrijeme velike nezaposlenosti, starosjedioci, kaže, smatraju da imaju veća prava na radno mjesto od pridošlica. “Vjeruju da smo im mi našim dolaskom oduzeli nešto što njima pripada”.

Iako se ona osobno osjeća prihvaćeno, smatra da će skrivena netrpeljivost još neko vrijeme postojati. Raduje je to što mlađe generacije nisu opterećene ovim problemima.

Dvadesetpetogodišnji Ljubiša iz Banja Luke, kaže da među svojim vršnjacima nije primijetio povlačenje granica i negativne komentare na račun onih koji su došli sa strane. “Među mojim prijateljima ima dosta onih koji su izbjegli dok su bili jako mali. Nemamo nikakvih problema s tim. Razlike ne postoje jer su ti ljudi ovdje odrasli i jednako su domaći kao i ja. Dok, naši roditelji drugačije na to gledaju, imaju strah od utjecaja neke druge sredine.”

Mentalitet se promijenio, urbane sredine na gubitku

Sanja Vlaisavljević, direktorica Centra za kulturu dijaloga iz Sarajeva vjeruje da BiH nije izuzetak kada je riječ o asimilaciji i prilagođavanju. “Sjetimo se da su i poslije Drugog svjetskog rata trebala proći tri ili četiri desetljeća, da se oni koji su naselili određena područja počnu osjećati kao svoj na svome. Taj proces je bolan i opterećen brojnim problemima. To mi sada prolazimo i prolazit ćemo još jako dugo”.

Da bosanskohercegovačke izbjeglice jesu u nekim situacijama izložene diskriminaciji, Sanja Vlaisavljević ne spori. Međutim, ističe jednu drugu pojavu i problem koji je nastao kao rezultat miješanja domaćeg i novog stanovništva. Njezino mišljenje je da su veći gradovi zbog odliva domaćeg i priliva negradskog stanovništva pretrpjeli veliku štetu: “Oni koji su došli iz manjih sredina, nisu baš spremni prilagoditi se običajima većih gradova, tako nesvjesno skreću pažnju na sebe”.

"Proces prilagođavanja onih koji su došli nije obavljen kako treba, a za to su odgovorne urbane sredine koje ne nameću kriterije ponašanja", zaključuje Vlaisavljević.