Django - europski jazz-virtuoz s tri prsta

Bio je to život pun katastrofa koji je počeo u siromaštvu. U zimi 23. siječnja 1910. Laurance Reinhardt, koja je preživljavala glumeći, pletući košare i prodajući nakit, u belgijskom je gradu Liberchiesu sa svojim partnerom, glazbenikom Jean-Eugene Weissom dobila sina i dala mu ime Jean Baptiste Reinhardt. Već su ga tada nazvali "Django", što bi značilo "budim se". Obitelj je putovala Europom, da bi je nešto kasnije otac napustio. Majka se sam brinula o Djangu i njegovom mlađem bratu Josephu i sestri Sari.

Pred strahotama Prvog svjetskog rata pobjegli su čak u Alžir, a potom se vratili u Europu i smjestili se u siromašnom naselju s prikolicama za stanovanje u blizini Pariza. Kvart se zvao "La zone", a u njemu je živjelo puno romskih obitelji i u narednim godinama ovaj je kvart za Djanga prestavljao dom. Tamo je zajedno s bratom skupljao ugljen i stari metal koje je zatim prodavao, tamo je isto tako otkrio i glazbu.

Jedinstveni talent

U "La zone" je naučio slušati, imitirati i precizno i spontano pamtiti melodije. Kao dvanaestogodišnjak je dobio na poklon banjo na kojem je vježbao dok si nije izranjavio prste, a na iznenađenje sviju u naselju, uskoro je svirao bolje od pravih glazbenika. Zajedno s harmonikašem Véteseom Guérinom svirao je po kafićima i tako financijski pomagao obitelj. S osamnaest godina je napravio prve snimke, oženio se i nadao lijepoj, maloj karijeri.

No sudbina mu je dosudila drugačije. U jeseni 1928. zapalila se prikolica u kojoj je mladi par živio. Reinhardt se jedva spasio, ali je bio teško ozlijeđen, gotovo je izgubio lijevu nogu, a lijeva ruka mu je ostala osakaćena. Liječnici su uspjeli spasiti palac, kažiprst i srednji prst, ostali prsti su bili zgrčeni. Katastrofa svakom gitaristu, no mladi se čovjek nije dao pokolebati.

Šest usamljenih meseci, unatoč boli, vježbao je u bolnici i razvio potpuno drugačiju tehniku sviranja. Tako je mogao nastaviti svirati kao gitarist po kafićima i plesnjacima.

Hot Club de France, Ellington i Jazz

Vjerojatno bi i ostao glazbenik koji svira po zabavama da nije nabasao na Stephanea Grappellia. Reinhardt se s ovim violinistom upoznao 1934. na jednom glazbenom sessionu iza pozornice. Odmah su otkrili da ih obojicu oduševljava američki swing, te su ubrzo zajedno s Josephom Reinhardtom i Rogeom Caputom na ritam gitarama te Lousiom Vollaom na kontrabasu, osnovali "Quintette du Hot Club de France". Ova je skupina postala prva supergrupa europskog jazza.

Zvijezde swinga poput saksofonista Colemana Howkinsa željeli su svirati s Reinhardtom. Band je do 1939. gostovao po Europi. Nakon toga Stephane Grappelli napušta Hot Club, a Reinhardt ustanovljuje nove ansamble, između ostalog i Big Band s kojim je doživio velik uspjeh u okupiranom Parizu. 1946. pošao je na turneju po Americi kao gost orkestra Dukea Ellingtona. U svoje je kompozicije počeo integrirati i elemente bebopa, a održao je i nastup u Bruxellesu s američkim trubačem Dizzyem Gillespiem. 16. svibnja 1953. Django Reinhardt doživljava moždani udar u svom omiljenom kafeu Samois-sur-Seine i umire sa 43 godine.

Europska tradicija

Stručnjaci se još uvijek nisu složili oko toga je li glazba Djanga Reinhardta bila uistinu jazz. U njegovom se stilu ogledavalo mnogo tradicija: od francuskog bals musette, preko swinga i romske glazbe pa sve do zvukova indijske muzike i flamenca. Uz to, zahvaljujući tehnici koju je razvio zbog svoje osakaćene lijeve ruke, njegova je glazba zvučala drugačije. Glazba mu je bila individualna, intuitivna i skroz neakademska, tako da se ne može dalje poučavati. Svejedno, njen utjecaj je dugotrajan i velik.

Prije svega Django Reinhardt simbolizira posebnost ranog europskog jazz-samopouzdanja. Kao što je SAD imao Louisa Armstronga, Dukea Ellingotna i Charliea Parkera, ovaj je gitarist dokazao da improvizacija u glazbi može imati korijene i u Starom svijetu.

Autor: Ralf Dombrowski (Spiegel) / sk

Odg. urednica: Marijana Ljubičić