Djeca vojnici

Više od 200 milijuna djece u dobi od pet do 14 godina mora raditi kako bi preživjeli ne samo oni, nego i njihove obitelji - osobito teško stanje je u Africi, gdje je Aids naprosto pokosio roditeljsku generaciju. Kako je prošloga vikenda izvjestila Svjetska organizacija za rad, osobito zabrinjava cinjenica da u privatnim domacinstvima, prakticno u robovskim uvjetima radi cak deset milijuna mališana. Rade i petnaest sati dnevno i više, izolirani od prijatelja i obitelji, a cesto su još i žrtve nasilja i seksualnog zlostavljanja. Za njih nema školovanja i stjecanja nekog zanimanja, a time i izgleda za bolju buducnost. Najcešce završavaju na ulici.

Iako je vecina od 191 države clanice Ujedinjenih naroda potpisalo Konvenciju medunarodne organizacije za rad kojom se zabranjuje izrabljivanje djece, u mnogim se zemljama taj problem naprosto ignorira - dapace, smatra se normalnim i prihvatljivim da u kucanskim poslovima rade djeca.

Zaštita je potrebna i djeci s oružjem. Bez obzira jesu li vojnici postali dragovoljno ili su prisilno regrutirani, djecaci i djevojcice ne smiju biti kažnjeno gonjeni za to što su cinili noseci oružje, istaknuo je jucer u Berlinu Andreas Rister, strucnjak za prava djece humanitarne organizacije Terre des hommes.

Martin Kurz iz zaklade Pomoc kvekera razgovarao je vec s mnogo djece-vojnika u svijetu. Njega je osobito dirnula prica 20-godisnjeg Alija iz Afganistana, iz cijeg je izvjestaja procitao jedan dio:

"Kad sam imao sedam ili osam godina zivio sam u jednom ratnom podrucju mudzahedina. Bio sam dobar u skoli i znao sam dobro citati i pisati. Dok sam isao u skolu, trebao sam raditi i u jednoj klinici. Tamo sam ucio prvu pomoc, davanje injekcija i slicno. Tako sam postao sanitetski pomocnik kod mudzahedina. S 12 godina pomagao sam kirurzima pri operacijama. Rat je poceo kad mije bilo 10 godina. Tada su me naucili rukovanju raznim oruzjem kao sto je Kalasnjikov. Nakon sto sam oko pola godine bio u ratu, morao sam se vratiti u kliniku. Bio sam jako mlad, ali jedini koji je u tom podrucju nesto znao o medicini."

Kvekerska zaklada i Terre des Hommes predstavili su u Berlinu studiju o oko 300.000 djece-vojnika u svijetu. Najbitnije pitanje za te organizacije glasi: ima li smisla razlikovati prisilno regrutiranje od dobrovoljnog sluzenja djece u vojsci, kako je to navedeno u Konvenciji o pravima djece Ujedinjenih naroda . Pravno gledajuci, za djecu to moze predstavljati veliku razliku, kad izidju iz vojske, naglasava Andreas Rister iz organizacije "Terre des Hommes":

"Djeca koja su prisilno regrutirana oslobodjena su svake krivnje i ukljucena su u programe rehabilitacije i integracije. One koji su se dragovoljno prijavili, drzava moze tretirati kao ratne zarobljenike ili teroriste. U Guantanamu su dugo vremena bili zatoceni i maloljetnici."

Martin Kurz naglasava kako se o dragovoljnom odlasku djece u rat zapravo niti ne moze govoriti i to zbog pet razloga: cesto su vojne postrojbe u Africi ili Srednjoj i Juznoj Americi jedina zastita koju imaju, sansa da izbjegnu siromastvo, stekno nekakvo obrazovanje i zarade neovac. Odredjenu ulogu igra pri tome i tradicija u obitelji: "Kad su otac i djed vec bili u vojsci, onda je to nesto sto je djeci vec poznato i zato se takva djeca dragovoljno javljaju. Kada ionako zive u zemlji u kojoj se ratuje, gdje vojska trazi djecu-vojnike u skolama, onda se to moze razumjeti kao nesto normalno."

U tom smislu tesko da je uopce moguce govoriti o slobodnom, dragovoljnom javljaju u vojsku. Isto se tako nista ne rjesava time kad se djeci oduzme oruzje iz ruku, a pri tome ne izmijeni njihova kompletna zivotna situacija.

Obje se organizacije zalazu za to da se provede opca amnestija za djecu vojnike, kao sto to cini Sud za ratne zlocine pri Ujedinjenim narodima, koji se bavi gradjanskim ratom u Sierra Leoneu. One se zalazu i za pomicanje dobne granice za vrbovanje vojnika sa 16 na 18 godina, no tome se protive zemlje poput Velike Britanije i Sjedinjenih Americkih Drzava, koje i same vrbuju maloljetnike.