Dnevnik Anne Frank u kinima

"Zašto njemački producenti uvijek moraju se prepustiti Amerikancima", pitao se 1959. ljutito jedan njemački dnevni list kada je film "Dnevnik Anne Frank" u holivudskoj produkciji ušao u kina. Filmsku verziju Georgea Stevensa iz 1955. su mnogi kritičari i gledatelji ocijenili previše kičastom. Od tada je moralo proći pola stoljeća da bi u kina stigla njemačka kinematografska produkcija.

Film, koji se prije svih obraća mladima, doživio je svoju svjetsku premijeru na 66. Berlinalu u sekciji "Generation". U četvrtak 3. 3. film "Dnevnik Anne Frank" redatelja Hansa Steinbichlera ulazi u njemačka kina. Nije u pitanju nikakva slučajnost da je film na Berlinalu prikazan pred vrlo mladom publikom. Jer, Steinbichlerov film, bez velikih umjetničkih ambicija, na konvencionalan način donosi poznate događaje, nudi solidno djelo, dobru glumu, jednu određenu razinu dramatike i cijelo vrijeme je razumljiv. Čak bi se moglo zamisliti da se film prikazuje i u školama u sklopu nastavnog programa.

"Dnevnik Anne Frank je važan dokument njemačke povijesti i stalno smo se čudili zbog čega nije urađena njemačka verzija filma", kazali su uoči premijere producenti M. Walid Nakschbandi i Michael Souvignier. U ulozi Anne Frank, djevojčice koja je postala poznata širom svijeta po svom dnevniku, je Lea van Acken, njezine roditelje Edith i Otta Franka igraju Martina Gedeck i Ulrich Noethen, a sestru Margot igra Stella Kunkat.

Dvije godine zatvoreni

Steinbichlerov film skoro u potpunosti kronološki priča priču o obitelji koja se 1934. iz Frankfurta preselila u Amsterdam. Ubrzo nakon što su nacisti okupirali Nizozemsku obitelj se krije na tavanu u stražnjem dijelu kuću u ulici Prinsengracht 263. Više od dvije godine ova obitelj je, zajedno s još četvoro drugih Židova, živjela na vrlo malom prostoru njihovog stana. Anna Frank je za svoj 13. rođendan dobila dnevnik u koji je kasnije upisivala sve što joj je prolazilo kroz glavu.

Redatelj Hans Steinbichler i scenarist Fred Breinersdorfer su se držali Dnevnika, ali su također dodali i zapise drugih članova obitelji, dugo istraživali i sve to dodali scenariju. No, ipak su obojica postavili svoje akcente. "Za mene su tu bila dva odlučujuća polazišta", kaže Steinbichler, "prvi je potpuna subjektivizacija, a drugi pretvoriti dnevnik u dijalog".

Iza Dnevnika stoji "jedna pametna, ali sasvim normalna djevojčica", kaže redatelj i napominje kako mu je upravo bilo važno da Anni, umjesto navodnog pijedestala svetosti, da ljudsku dimenziju. A filmu je to pošlo za rukom. On detaljno prikazuje razmišljanje jednog adolescenta i stavlja ga u središte pozornosti. Tako ni život u skrovištu nije reduciran isključivo na opasne situacije zbog nacističkog progona.

Film pokušava svijet jedne 15-godišnjakinje približiti mladima. "Anna nije u prvom redu žrtva nacionalsocijalista, već djevojčica puna nade i osjećaja i želje za životom", kazali su producenti. Anni Frank "je ukraden čitav jedan normalan život", kazao je Hans Steinbichler.

Drugo osobno polazište redatelja je bilo pretvaranje dnevnika u dijalog. "Predložio sam da Anna govori izravno u kameru. Na taj način sam htio postaviti pitanje: tko je ona?", kaže Steinbichler. Tako da se na početku filma vidi Anna Frank koja gleda izravno u kameru, odnosno koja se obraća izravno gledatelju.

Veliki povijesni događaji, knjige ili drugi dokumenti od povijesnog značenja kao što je Dnevnik Anne Frank ekraniziraju se svakih nekoliko godina. Na taj način uvijek dospijevaju do nove publike. Hoće li jednog adolescenta dotaći danas ta priča ako pogleda crno bijelu holivudsku melodramatičnu ekranizaciju iz 1955? Vjerojatno neće. Steinbichlerov film u tom smislu ima bolje šanse.

Anna Frank za 2016. godinu

Doduše, postoji još jedan argument za novu ekranizaciju Dnevnika Anne Frank. A to je aktualnost u odnosu na ono što se događa danas. Film se strogo drži povijesnih činjenica, ali ipak ostavlja prostora mašti gledatelja. "Moja želja je bila da Annu Frank neprimjetno transformiram u današnje vrijeme", kazao je redatelj. Naravno da je materijal, kaže on, i dalje povijesni ali ga se ne treba držati slijepo. Steinbichler je uvjeren da nas od onoga što se nekada dogodilo "dijeli samo treptaj oka".