Domovina i egzil - izložba o putu Židova u neizvjesnu budućnost

«Domovina i egzil» prva je cjelokupna izložba o emigraciji oko 280.000 njemačkih Židova nakon preuzimanja vlasti od strane nacionalsocijalista. Na osnovi 1000 eksponata dokumentiraju se progon, priprema za bijeg, birokratske prepreke, putevi u neizvjesnu budućnost i novi početak u oko 90 zemalja. U središtu pozornosti izložbe su zemlje u kojima je većina njemačkih Židova našla sklonište: Velika Britanija, SAD, Palestina i neke latinskoameričke države. Kineska metropola Šangaj za neke je bila posljednje utočište, budući da je tamo ulazak u zemlju do 1941. bio moguć bez vize. U Šangaj je nekoć sa svojim roditeljima izbjegao tada i 13-godišnji Michael W. Blumenthal, koji je kasnije postao američki minstar financija, a danas je direktor Židovskog muzeja u Berlinu – samo jedan živodni put od mnogih.

Ukupno je 130.000 Židova iz Njemačke izbjeglo u SAD. Pri tome je trebalo prebroditi puno prepreka. Neke od tih životnih priča židovskih emigranata sada su dokumentirane fotografijama i pismima i mogu se vidjeti na izložbi «Domovina i egzil» u bonskoj izložbenoj kući «Haus der Geschichte». U intevijuima i filmovima koji se tamo izravno mogu čuti i vidjeti, djeca židovskih iseljenika pripovijedaju kako su sa svojim obiteljima preselili u SAD. Tako npr. Bill Freund, čiji su roditelji emigrirali u SAD 1937. priča: «Nismo smjeli ponijeti nikakav novac, ali zato namještaj i odjeću, inače ništa. Moj otac i majka su imali briljantnu ideju - naučiti kako se prave originalni nuernberški medenjaci.» S pekarnicom si obitelj Freund u SAD-u osniva novu egzistenciju. Primjer je to za uspješan bijeg.

U Njemačkoj su Židovi nakon preuzimanja vlasti od strane nacionalsocijalista isključeni iz svih društvenih područja. Cilj takve politike bio je isprva da se što više Židova prisili na preseljenje, a ta namjera bila je očita i u svakodnevnim banalnim situacijama. Christian Peters je voditelj projekta izložbe: «Tako je npr. postojala društvena igra pod naslovom «Židovi van». Znači, pokušavalo se na svim razinama, pa i kroz dječje igre prenijeti svijest da ti njemački Židovi ne pripadaju u Njemačku.» U mnogo europskih zemalja, ali i preko oceana, za njih je postojala obveza vize i birokratske prepreke su bile velike. U jednoj sobi izložbe, fascikli s dokumentima nagomilani su do stropa. Oni dokumentiraju kako je teško bilo otputovati iz njemačkog Reicha, tim više što je puno Židova pri svojoj emigraciji bilo potpuno bez sredstava za život. Često im je, uz nešto odjeće i namještaja ostao samo srebrni pribor za jelo, nešto posuđa ili svijećnjak – osobni predmenti koji su također prikazani na izložbi. Christian Peters o paradoksalnoj politici nacionalsocijalista: «S jedne strane je poduzeto sve kako bi se njemačke Židove prognalo iz zemlje, s druge strane ih se nije puštalo s njihovim posjedom, zanči potpuno ih se opljačkalo i time im se nevjerojatno otežalo put za pronalazak utočišta.» Nakon početka rata 1939. Židovima je iseljenje iz njemačkog Reicha bilo zabranjeno. Onaj tko tada još nije imao vizu za SAD ili Palestinu, probao je izbjeći u Latinsku Ameriku ili Aziju. No, kultura u tim zemljama bila im je strana, a gospodarska situacija teška. Samo mali dio Židova ondje je našao stalnu novu domovinu. Werner-Max Finkelstein emigrirao je sa svojom majkom u Boliviju: «Tamo sam upoznao čitavu bijedu, duboko nepovjerenje, koji su Indiosi gajili prema bijelcima. Upoznao sam apsolutno siromaštvo, ljude kod kojih je jedini posjed bio odjeća koju su nosili na sebi. To je većinom bilo sve što su imali.» Njemački Židovi pokušali su se okušati kao ugajivači goveda ili preživjeti s malim biznisom. Jedna fotografija prikazuje odvjetnika Otto-a Neumanna na njegovoj peradarskoj farmi. Iseljenici se još godinama nakon, pridržavaju njemačkog načina života. Neki su se nakon okončanja rata vratili u zemlju koja, međutim, više nije bila njihova stara domovina.