Komentar: Dopustiti raspravu
Kada je posljednji put njemačko društvo doživjelo raspravu koja čak i prijateljstva stavlja na probu, dijeli obitelji, o kojoj se među kolegama žestoko svađa? Možda su to bile ideološke borbe u 80-tim godinama oko dodatnog naoružanja NATO-a ili oko atomske energije. Prošlo je dobrih 30 godina od tada. Čak i sukob oko pronalaženje rješenje za krize oko državnih dugova u Europi prošao je u Njemačkoj više-manje blago, možda zbog toga jer se Nijemci gotovo uopće nisu osjećali pogođenima, bez obzira na to što godinama više ne dobivaju kamate na svoju ušteđevinu.
Možda čak od kraja komunizma prije 25 godina pa sve do prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj je općenito vladao široki društveni konsenzus. Nitko ga nije morao pozivati, jednostavno je visio u zraku. Stranke su se u ideološkom smislu jedna drugoj sve više približavale. Činilo se da je društvo u miru sa samim sobom.
Rašireno izbjegavanje konflikta
Sada je odjednom zbog pitanja izbjeglica prisutna oštrina, koja mnoge iznenađuje. Pritom se rasprava uglavnom odvija u privatnoj sferi. Postoje oni koji se strastveno zalažu za prijem još većeg broja doseljenika i koji su također spremni osobno se brinuti o njima. Postoje drugi koji upozoravaju na moguće posljedice, na preopterećenost i otuđenje Njemačke. Prvi druge optužuju za okrutnost, ponekad i za rasizam. A njihova protuoptužba glasi da su oni prvi prije svega naivni. Obje strane su preduboko uvjerene u ispravnost svog stava. A postoje i oni koji uopće ne razgovaraju, nego pale izbjegličke centre.
Prije svih napadi i huškanje protiv stranaca na internetu vode do toga da veliki dio političara i medija preza od principijelne rasprave o mogućim granicama u prijemu izbjeglica. Nitko ne želi da ga se indirektno učini odgovornim zbog nasilja nad izbjeglicama. Prevladavajući stav među političarima i u medijima glasi: onako kako je to rekla i njemačka kancelarka: "Uspjet ćemo u ovome." I: kada je riječ o osnovnom pravu na azil "ne postoje gornje granice." Obje izjave u najkraćem opisuju njemačku politiku prema izbjeglicama - i imaju vrlo dalekosežne posljedice.
Opasna iluzija
Upravo zbog dugoročnih posljedica političkog djelovanja - jer ono pogađa sve građane i čak i generacije koje dolaze - rasprava neizostavno mora biti vođena: Što ako priliv (izbjeglica - op. red.) bude trajao godinama i možda postane još veći? Ako se drugi Europljani protive dugoročno, na sličan način velikodušno kao Njemačka, primiti novopridošlice? Oboje je vjerojatno. Što ako integracija ne uspije u mjeri u kojoj smo se mi nadali? Ova pitanja moraju biti postavljena i o tome se mora govoriti bez toga da oni koji postavljaju pitanja odmah dođu na glas kao osobe desno-radikalnih nazora.
Bilo bi opasna iluzija ovakva neugodna pitanja jednostavno potiskivati i prepustiti ekstremistima. Možda se ogromna izbjeglička kretanja zaista ispostave kao velika šansa za zemlju kako to vide optimisti. Ali ni onda ne može štetiti ako se prije toga povede kritička rasprava. Ali čak i optimisti na ovom području, među koje kancelarka Merkel očito spada, govore o najvećem izazovu u posljednjih nekoliko desetljeća. Ne može biti da je nekoliko kancelaričinih riječi dovoljno da se jednoj tako velikoj temi odredi smjer. Vodimo svi raspravu, možda i žestoko, ali argumentirano, bez da drugome osporavamo da želi dobro. Ako se rasprava ne održi sada, kada onda?