Državni neprijatelji broj jedan - nekada i sada

Osumnjičeni terorist pred sudom je satima govorio o tome što je činio, a na kraju je suca pristojno upitao "je li nešto zaboravio". Prvooptuženi u tzv. "Sauerlandskom procesu" Fritz Gelowitz (29), u velikoj se dvorani Zemaljskog suda u Düsseldorfu dobro ponašao. Bio je izuzetno pristojan prema sucu Ottmaru Breidlingu (62), a očekuje se da će se i ostali optuženi tako ponašati.

"Onda, ti fašistička šupčino?"

Nekad je to bilo sasvim drugačije. Tijekom procesa Baader-Meinhof, u kojem se 1975. u zatvoru Stuttgart-Stammheim sudilo pripadnicima ljevičarske terorističke organizacije Frakcija crvene armije (RAF), optuženi Andreas Baader je suca Theodora Prinzinga ujutro srdačno pozdravljao riječima: "Onda, ti fašistička šupčino". "Prinzing, nekog kao što si ti trebalo bi s puškom čekati iza prvo ugla", dobacio bi mu jedan drugi optuženi. I naravno, nikakvih priznanja nije bilo. Između ova dva suđenja stoji vremenska razlika od 34 godine, a oni koji su u njih bili ili jesu uključeni, prije svega snage sigurnosti i osoblje iz pravosuđa, prolaze kroz različita iskustva.

RAF-ovi su zavjerenici svoj samoproglašeni rat vodili u tajnosti. Jedan od njegovih utemeljitelja Andreas Baader još se i mogao vidjeti u upadljivim automobilima, ali njegovi su sljedbenici bili izuzetno diskretni. Vrlo su rijetko ostavljali bilo kakve tragove za sobom. Bili su majstori konspiracije. Za razliku od njih, članovi Sauerlandske skupine, koji su pripremali najbeskrupuloznije napade, bili su upadljivi i glasni. Štoviše, u rujnu 2007. čak su upali u policijsku raciju. Moglo im je biti jasno da ih vlasti drže na oku, ali svejedno su nastavili radom sve dok ih policija uistinu nije uhitila.

Potpuna konspiracija

RAF-ovi pripadnici i druge tadašnje terorističke organizacije predstavljali su vrlo zatvoren krug. Godinama su njemački dužnosnici bez uspjeha pokušavali tamo ubaciti svoje špijune. Čak i više desetljeća nakon RAF-ova raspada, njemački obavještajci još uvijek ne znaju točno tko je sve tamo bio i tko ne. Nakon napada islamskih terorista 11. rujna 2001. kad se doznalo da su napadi uvelike pripremani i u Hamburgu, u njemačkim obavještajnim krugovima nastupila je panika. Bojali su se tzv. spavača, koji neupadljivo žive u zemlji i koji će na zapovjed odjednom počiniti stravične stvari. Uz to, zavladao je strah da će zbog različitosti kultura biti skoro nemoguće u te krugove ubaciti agente snaga sigurnosti. Srećom, te su se pretpostavke pokazale pogrešnim. Njemački su agenti proteklih godina obavili dobar posao. Imaju cijelu brigadu špijuna u sumnjivim skupinama, surađuju puno intenzivnije s tajnim službama drugih zemalja i ponekad sumnjive osobe prate 24 sata dnevno.

Treća je velika razlika u uporabi nasilja. Dok se unutar RAF-a žestoko diskutiralo je li nasilje legitimna stvar, islamski teroristi s nevinim žrtvama svojih napada nemaju problema. Napadi u New Yorku, Đerbi, Londonu ili Madridu dokazuju da tu ne postoje nikakava pravila te da za njih nema nevinih. U takvu shemu su se uklopili i planovi Saurelandske skupine, prema kojima je ona trebala izvršiti bombaške napade po njemačkim gostionicama i disco-klubovima u kojima se kreću američki vojnici, ali i svi ostali građani.

Autor: Hans Leyendecker, Süddeutsche Zeitung / Snježana Kobešćak

Odg. ur.: Marijana Ljubičić