Dramatičan politički tjedan u Berlinu

„O zahtjevu saveznog kancelara se nije izjasnila potrebna većina od najmanje 301 zastupnika. Utvrđujem da povjerenje time nije potvrđeno i o tome ću neposredno izvijestiti saveznog predsjednika.“ Tim je riječima predsjednik Bundestaga Wolfgang Thierse objavio ono što je barem većina u vladajućoj koaliciji i, naravno, oporba priželjkivala te zadnjih dana politički i organizirala. No, zastupnici su se na kraju razišli u tišini, gotovo pokunjeno, kao da je tek tog trenutka svakome postala jasna težina odluke – sasvim u suprotnosti s ozračjem koje je inače vladalo na sjednici na kojoj je kancelar postavio pitanje povjerenja. Tako je sve završilo paradoksno, kao što je i trajalo, pri čemu je „ne“ zapravo značilo „da“ i obratno, a šef SPD-a Franz Müntefering i u zaključnoj raspravi priznao da kancelar u suštini povjerenje svoje stranke i koalicije – ima.

Zbog čega je ipak tražio da se tako ne glasa, sam je Schröder, pozivajući se na gubitak pokrajinskih izbora u Sjevernome Porajnju i Vestfaliji, obrazložio ovako: „22. svibnja je na stol bačeno pitanje da li pri takvom ishodu izbora moja vlada još raspolaže potpunom učinkovitošću, za mene i za moju politiku. O onima koji su sumnjali i prijetili istupom iz stranke ili uskraćivanjem glasova ne želim i ne mogu moralno suditi, jer povjerenje nije moralna, nego politička kategorija. No, kako je kancelar upućen na trajno povjerenje, kako bi svoju politiku mogao zastupati u zemlji i izvan nje, najavu uskraćivanja povjerenja mora vrednovati politički.“

Zato se Schröder, kako je sam izjavio, odlučio pitanje prenijeti na glavnog suverena – narod, jer Njemačka na stanje unutarnje blokade ne može izgubiti cijelu jednu dragocjenu godinu. Toj širokoj javnosti se Schröder s parlamentarne govornice zapravo i obraćao – sigurno, opušteno i suvereno kao uvjerljiv državnik i reformator, krizni menadžer koji preuzima odgovornost: uloga koja mu je u oba mandata bila najdraža. Čak je i populistički „Bild“ zapuhao u iste svirale, objavivši na naslovnici: „Hvala kancelaru, čovjek ga može voljeti ili ne, ali u teškim situacijama je uvijek postupao kao muškarac.“ – Dvoznačna primjedba s obzirom na činjenicu da je Schröderov konzervativni izazivač prva žena koja na taj položaj pretendira u Njemačkoj.

Fischer: Angela Merkel poput nabujka – nikad se ne zna kako će ispasti

Za blokadu u parlamentu Schröder je optužio u prvome redu oporbu koja većinom u gornjem domu, Bundesratu, onemogućava primjenu već usvojenih zakona: u drugom mandatu crveno-zelene koalicije čak 29 puta, jednako kao i u cijelom posljeratnom razdoblju prije toga. – Kritika koju je šefica CDU-a Angela Merkel, naravno, odbila: „Još nikad ni jedna vlada nije stalnim poboljšavanjem, bez da se zaista nešto popravi, stalnim najavama i povjerenstvima umjesto odlukama u toj mjeri proigrala povjerenje građana kao što je to učinila ova.“

Čelnica oporbe je izazvala i prvu provalu smijeha u dvorani lapsusom da se CDU sprema preuzeti vlast zajedno s SPD-om, umjesto s FDP-om, što je zapravo htjela reći, a zastupnike je zatim posebno razgalio Schröderov zamjenik, na kraju ispraćen stojećim ovacijama Zelenih. Joschka Fischer je Merkelovu usporedio s nabujkom u pećnici za koji se nikad ne zna kako će ispasti, CDU nazvao greškom u cjelini te podsjetio na glavne vanjskopolitičke uspjehe crveno-zelene koalicije: „Miloševića nismo mogli više gledati, morali smo ga zaustaviti, morali smo se baviti Afganistanom. No, kada se sada, deset godina nakon Srebrenice, osvrnem unatrag, kada pogledam Makedoniju, mogu reći da smo ne samo preuzeli odgovornost koja je ležala na našoj zemlji nakon okončanja Drugog svjetskog rata, nego smo to učinili u skladu s mirovnom i politikom ljudskih prava.“

Fischer je, iako to prvobitno nije bila politika njegove stranke, „za“ nove izbore, a istup u Bundestagu je najavio da se već vraća u formu koja je 2002. kancelaru mnogo pomogla u ondašnjoj pobjedi. Ipak, Bundestagu se obratio i zastupnik Zelenih Werner Schulz, predvodnik onih koji drže da je koalicija trebala vladati još godinu dana: „Ovo što se ovdje događa je uprizoreni apsurd, fingirano nepovjerenje.“ Zato je Schulz najavio tužbu Ustavnom sudu, a nepoznanica ostaje i stav saveznog predsjednika koji odluku o nepovjerenju može prihvatiti ili odbiti u roku od 21 dana. Formalno, u svakom slučaju, mandatno razdoblje završava tek prvom sjednicom novog parlamenta pa je sljedeća u ovom sastavu uredno zakazana za 7. rujna.

Pravni stručnjaci dvoje u ustavnost izglasanog nepovjerenja

Loptica je, međutim, zasad najprije prebačena saveznom predsjedniku Horstu Köhleru koji dosad, unatoč velikom pritisku, ničim nije nagovijestio kako će reagirati, iako mnogi prvani stručnjaci glasno izražavaju sumnju u legitimnost odnosno ustavnost isforsiranog nepovjerenja.

Politička ličnost koja, inače, u njemačkom sustavu federativne parlamentarne demokracije ima zapravo poglavito reprezentativnu ulogu, odjednom postaje presudni čimbenik – ne samo jer je on taj koji u roku od 21 dana nakon izglasavanja nepovjerenja mora raspisati nove izbore. Köhler do sada ničim nije dao naslutiti što zapravo o svemu misli, ali jasno je da mu situacija nije laka. Ukoliko kancelar ne dobije povjerenje i Bundestag bude raspušten, a Köhler zaista raspiše nove izbore, odlučit će se, misle neki pravni stručnjaci u Berlinu, za riskantan put, jer je najmanje jedan zastupnik, Werner Schulz iz stranke Zelenih, najavio ustavnu tužbu. Ako mu Ustavni sud da za pravo, Köhler bi mogao biti diskreditiran upravo u svojoj najvažnijoj funkciji – na položaju vrhovnog zaštitnika Ustava.

Ako, pak, Köhler zbog tih rezervi ne prihvati Schröderov zahtjev za raspuštanjem Bundestaga, kancelar bi imao dvije opcije: ostati na vlasti i voditi vladu do termina redovnih izbora 2006. ili dati ostavku i tako pokrenuti mehanizam koji je očito varijantom nepovjerenja, na koju se odlučio, želio izbjeći. Jer u tom bi slučaju bilo apsurdno da se opet, na prijevremenim izborima, pojavi kao kandidat za kancelara. Postoji i treća mogućnost: da sam Köhler odbije Schröderov zahtjev. U tom slučaju bi predsjednik države Bundestagu morao podnijeti zahtjev za promjenom Ustava po kojoj bi ovaj sam sebe mogao raspustiti dvotrećinskom većinom. Ukratko, jedno kompliciranije od drugog, a u svemu je sigurno samo da zbog svega toga normalni politički poslovi u Berlinu gotovo sasvim stoje.

Zadnji američki izlet Gerharda Schrödera kao kancelara?

Doduše, ne apsolutno svi: kancelar Schröder je početkom tjedna posjetio Sjedinjene Američke Države i, promatrajući unatrag, jasno je da je to zapravo također već bio dio onoga što je u petak potvrđeno barem u Bundestagu – daljnjeg koraka prema novim izborima odnosno izbornoj kampanji. Formalno, glavna tema je bila njemačka želja za stalnim članstvom u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, a što je Bush to odbio, kancelaru kao da je bilo gotovo drago: „U tom kontekstu ne bih govorio o razočaranju. Poziciju Sjedinjenih Država dobro poznajemo, ona nije nova i nije ovdje po prvi puta iznesena. U suštini radi se o pitanju kako se brzo može provesti reformski proces. U tome postoje poznate razlike, ali vjerujem da zbog toga nitko ne treba biti razočaran.“

Tako je kancelar Schröder po povratku iz Washingtona sažeo svoje viđenje činjenice da ni najnoviji razgovor s predsjednikom Georgeom Bushom Sjedinjene Američke Države nije pretvorio u zagovornika Njemačke u njezinoj težnji za stalnim članstvom u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. No, neku promjenu u američkom stavu zapravo zaista nitko u Berlinu nije ni očekivao od putovanja koji su mediji nazvali „vjerojatno zadnjim američkim izletom Gerharda Schrödera kao kancelara“, baveći se mnogo više nego temama razgovora ocjenjivanjem ukupnih njemačko-američkih odnosa, otkako je u Ovalni ured zasjeo Bush mlađi.

Stranke oporbe koje su, posebno u odnosu na irački rat i Schröderovo odbijanje sudjelovanja u njemu, ne samo kritizirale vanjsku politiku crveno-zelene vlade i zahlađenje odnosa s Washingtonom, nego same i provodile drugačiju politiku, i ovaj zadnji Schröderov posjet ocjenjuju kao još jedan kancelarov neuspjeh – ne samo jer u poziciji Sjedinjenih Država ništa nije izmijenio, nego i jer je težnja za stalnim članstvom u Vijeću sigurnosti, inače jedan od strateških ciljeva dvojca Schröder-Fischer, prema CDU-u i FDP-u pogrešan prioritet. Ta ideja ne samo što nailazi na otpor sadašnjih stalnih članica Vijeća i mnogih drugih važnih država, nego se i gura suviše nasilno, što Njemačku u svijetu čini još manje simpatičnom, misli predsjednik kluba zastupnika Liberalne stranke Wolfgang Gerhard – u zavisnosti od izbornih rezultata sigurno jedan od mogućih budućih šefova njemačke diplomacije. Po njemu bi za iduću koaliciju u Berlinu postizanje stalnog članstva u Vijeću sigurnosti doduše bilo važno, ali prioritet će imati poboljšanje njemačko-američkih odnosa i reforma svjetske organizacije u cjelini.

Poslovicom na poslovicu

Po ocjeni vlastite koalicije, Schröderov je put u Ameriku bez daljega bio uspješan. Najzadovoljniji bi, međutim, mogli biti stratezi predizborne kampanje, već vrlo aktivni u pozadini, jer fotografije dobro raspoloženog kancelara s američkim predsjednikom pred kaminom u Bijeloj kući su u prvom redu potencijalne birače mogle podsjetiti na jedan od najsjajnijih Schröderovih vanjskopolitičkih poteza uopće: odbijanje sudjelovanja u iračkom ratu, čemu je mogao ne samo zahvaliti najveći dio svoje druge izborne pobjede, nego i čime je točno pogodio kako dišu njegovi sunarodnjaci: uz pacifizam ipak i želju da se svijetu pokaže „kako smo netko“, da je prošlo ponižavajuće vrijeme „politike čekovne knjižice“, kako se desetljećima nakon Drugog svjetskog rata nazivalo agiranje bonnskog „ekonomskog diva, a političkog patuljka“ u svijetu. Cjelokupnu Schröderovu vanjsku politiku većina ovdašnjih medija ocjenjuje, doduše, manje slavnom, uspoređujući je s ponašanjem trgovačkog putnika koji je za narudžbe njemačkoj privredni spreman na političko žmirenje na jedno oko, kao s Kinom ili Rusijom, ali iračka politika bez sumnje, misli se u Berlinu, Schröderu osigurava mjesto u povijesti.

Sam kancelar se, pak, iz Washingtona vratio vrlo dobrog raspoloženja: ovdje nije ostalo nezamijećeno kako je pred Bushom svoj zahtjev za dostojnim mjestom u Vijeću sigurnosti formulirao oštrije nego ikada dosad. No, njemački su mediji prenijeli i ocjenu „Washington Posta“ da je Bushova reakcija bila izuzetno blaga, jer je svjestan da bi svaka konfrontacija Schröderu samo pomogla u izbornoj kampanji, kao što se jednom već dogodilo; njemačka javnost prema američkom predsjedniku gaji još manje simpatija, nego trenutno prema vlastitome šefu vlade. Zato je dijalog išao ovako: na pitanje novinara hoće li Schröder imati sreće na novim izborima, Bush je odgovorio teksaškom poslovicom: „To mu neće biti prvi rodeo.“ Na što je njemački kancelar dodao dvosmislenu poslovicu iz svog zavičaja: „Guske su najdeblje straga.“

U kojoj se mjeri to može odnositi i na prijevremene izbore – vidjet ćemo.