Igrači Bundeslige moraju biti spremni i na pljuske
7. studenoga 2013
Odnos između klubova i navijača je elementarni dio nogometnog cirkusa. Igrači i treneri stalno iznova ponavljaju koliko im je važna podrška njihovih navijača. Svaki profesionalni nogometaš uživa kada se s tribina slave njegovi uspjesi i zajedno s fanovima proslavljaju trijumfi. Jedna takva lijepa slika mogla se vidjeti na utakmici Bundeslige prošloga kola kada je Argentinac u dresu Bremena Santiago Garcia postigao pogodak za svoju momčad i donio mu pobjedu od 3:2, te nakon toga pohrlio prema tribinama gdje su ga oduševljeni navijači zagrljajima skoro ugušili. Odnos s navijačima može, međutim, biti jednako tako frustrirajući kada sportski uspjesi izostaju. Povici "Hoćemo vas vidjeti da se borite!" i "Puna nam je pipa!" su pritom još vrlo blaga varijanta. Puno je teže kada momčad nakon izgubljene utakmice pokuša direktno komunicirati s navijačima i tako se izloži negodovanju razjarene svjetine. U takvim situacijama biva suočena s pogrdama i uvredama fanova lica izobličenog od bijesa. I takvu smo sliku imali prilike vidjeli u zadnjem kolu Bundeslige kada je momčad FC Nürnberga izgubila derbi začelja protiv FC Freiburga.
Nakon poraza - popljuvani
Sportski direktor Nürnberga je, okružen igračima, pokušao kratkim govorom umiriti navijače. Situacija je eskalirala kada je kapetan momčadi, vratar Raphael Schäfer htio također reći par riječi, ali su ga bijesni fanovi ušutkali. Schäfer se na to razočarano okrenuo i otišao bacivši svoju kapetansku traku na pod - što je navijače dodatno razjarilo.
Na drugim njemačkim stadionima proteklog vikenda pak nije ostalo samo na bijesnom urlanju. Igrači Fortune iz Düsseldorfa su nakon poraza protiv VfR Aalena u susretu 2. Bundeslige doslovno popljuvani, a vratar četvrtoligaša Alemannije Aachen Frederic Löhe je od navijača dobio i - pljusku.
Koliko toga nogometaši moraju otrpjeti samo zato što igraju u dresu nekoga kluba i na njegovoj su platnoj listi? Gdje je granica onoga što je prihvatljivo? Tek kada dođe do fizičkih napada ili već puno prije? Moraju li vrsni nogometaši trpjeti najgore uvrede golobradih pametnjakovića koji sami nisu nikad bili u stanju igrati na nivou iznad najniže lokalne lige? Moraju li podnositi pogrde tinejdžera koji stoje uz ogradu igrališta i urlaju zato što misle da to spada u "pravo navijanje"?
Drski navijači poput male djece
Postoji poslovica: kako ti meni, tako i ja tebi. Možda bi je trebalo primijeniti i u ovom slučaju. Možda bi trebalo bezobraznim navijačima jednostavno hladno okrenuti leđa. Ne otići s njima raspravljati nakon utakmice kad znaš da te tamo ionako čekaju samo uvrede, pljuvanje i pljuske. Malo više dosljednosti nije nikome naškodilo. To funkcionira i u odgoju djece, zašto ne bi i kod ovakvih navijača? Razina zrelosti ove dvije grupe često nije daleko. A možda će ovakav stav natjerati pljuvače, derače i tukače da malo promisle o svom ponašanju. Iako se mora priznati da kod nekih ne treba gajiti velike nade...
Raphael Schäfer se dan nakon frustrirajućeg "razgovora" s navijačima ispričao. Sve je, rekao je, bio veliki nesporazum. Bacanje kapetanske trake na pod je bila "ogromna pogreška". On je u svojoj reakciji, dodao je, pretjerao. Pretjerao? Stvarno? Ili je pak obrnuto - nisu li se Raphaelu Schäferu trebali ispričati navijači?