Duisburška premijera "Tierna Bokara" u režiji Petera Brooka

Taj stari britanski majstor kazališne režije proslavio se još šezdesetih godina svojim radovima u kazalištu Royal Shakespeare Company, a njegova 1968. godine objavljena knjiga ”Prazni prostor” u kojem se zalaže za minimalističku glumu kultnog je karaktera. Od 1970. Brook je direktor pariškog Theatre des Bouffes du Norda kojeg je i osnovao. U koprodukciji s tom kazališnom kućom je i realiziran komad ”Tierno Bokar” koji je svoju praizvedbu doživio prošloga tjedna na Rurskom triennalu, nakon čega će ga imati priliku vidjeti i publika u Barceloni, Lilleu i Parizu. Kad Peter Brook negdje stavi svoj potpis, onda se tome kulturna javnost i ljubitelji kazališta posvete s posebnim interesom. Drukčije nije bilo ni s premijerom komada prema romanu ” Mudrac iz Bandiagare” malijskog pica Amadoua Hampatea Baa.

“Tierno Bokar, mudrac iz Bandiagare, živi svoj život između tepiha za molitvu i džamije, između džamije i svojih učenika, između svojih učenika i svojih prijatelja, između svojih prijatelja i meditacije. Strogi život koji naginje mazohizmu, askezi? Ne, život jasan popu kristala, čist poput molitve.”

Tim riječima pripovjedač na pozornici uvodi gledatelje u svijet animističke Afrike obilježene islamom, uzdrmane kolonijalizmom i rastrgane internim plemenskim borbama.

"Nešto iz nekog afričkog sela usred jedne stare tvornice u Duisburgu. Kakva bi tu mogla postojati veza?”, postavlja Peter Brook pitanje koje se nužno nameće i odgovara:

”Veza je život, borba, strast i poteškoće kroz koje ovaj čovjek prolazi i koje točno korespondiraju s pitanjima s kojima smo mi danas suočeni. Pitanja koja se nameću pri pogledu na njegovu patnju i njegova strast i način na koji se on odnosio prema njima potpuno korespondiraju s pitanjem: kako možemo opstati u ovom strašnom vremenu u kojem danas živimo?”

Brook aludira na jaz koji su ekstremisti i teroristi prouzročili između islamskog i kršćanskog svijeta. Narodni mudrac i duhovni vođa Tierno Bokar utjelovljuje filozofiju trpljenja, tolerancije i blagosti kojima odgovara na greške i napade svojih neprijatelja. ”Molim Boga da u trenutku svoje smrti imam više neprijatelja kojima nikada nisam učinio ništa nažao, nego prijatelja,” kaže on i umire na kraju napušten i od svojih prijatelja, uz rijetke iznimke, i od svojih neprijatelja, ali do kraja vjeran svojim idealima. Brooka Afrika, kaže, zanima već duže vrijeme. Još 1972. godine prvi put je otišao sa svojom kazališnom skupinom u Afriku i tamo je igrao predstave u malim selima, a na pitanje zašto je odabrao baš afrički primjer Tierna Bokara želeći pričati o dijalogu kultura, Brook odgovara: ”Zato što svi gledatelji nose sa sobom ogroman ruksak pun predrasuda o tome što znači biti Europljanin, Afrikanac, Židov, musliman.”

79-godišnji britanski redatelj ne gaji iluzije da ih on jednim kazališnim komadom može ukloniti, ali smatra da je zadaća kazališta lijepim i politički korektnim frazama dati ”krv i meso”, pokazati kako bi one mogle funkcionirati u stvarnosti. Konačni proizvod Brookovog rada s ekipom predstave publika u Duisburgu je pozdravila ljubaznim ali ne i oduševljenim pljeskom. ”Tierno Bokar” je na kraju ipak prilično mlaka mješavina brehtijanskog i afričkog kazališta koja neodoljivo podsjeća na Lessingovog ”Nathana mudrog”. Upravo je, kako bi to austrijski kazališni cinik Thomas Bernhard rekao, podignuti kažiprst u podučavateljskom Lessingovom stilu ono što je najviše razočaralo. Jer s Brookovim opisom kazališta kao konkretiziranja apstraktnih fraza koje dobro zvuče, ali se teško mogu zamisliti u stvarnosti, nimalo se ne slaže patetična završna riječ pripovjedača koji značajno ponavlju rečenicu mrtvog glavnog junaka i kaže: "Postoje tri istine: tvoja istina, moja istina i prava istina".