Dvije godine nakon rušenja zrakoplova Germanwingsa

Wolfgang Becker i njegova supruga će drugu godišnjicu pogibije svog sina, koji se nalazio u zrakoplovu Germanwingsa na kobnom letu 4U9525 na liniji Barcelona-Duesseldorf obilježiti u mjestu Le Vernet u francuskim Alpama. To je mjesto blizu kojega je poginuo njihov sin kada se psihički bolesni kopilot Germanwingsa zaključao u kabini i odlučio zrakoplov survati u stijene iskoristivši priliku kada je pilot otišao u nužnik. Tog 24. ožujka 2015. kopilot Andreas Lubitz je sa sobom u smrt odnio 149 ljudi iz 20 zemalja. Kako su pokazali rezultati istrage francuskih i njemačkih istražitelja, on je potpuno svjesno usmjerio zrakoplov u planinski masiv. 

Deutsche Welle: Kako se osjećate danas, točno dvije godine nakon pogibije Vašeg sina?

Wolfgang Becker: Kako se osjećam? Naš sin Andre je ubijen, zajedno sa 148 drugih putnika i članova posade. Kopilot koji je htio izvršiti samoubojstvo ih je sa sobom odveo u smrt. S tim se ne mogu pomiriti ni nakon dvije godine. Pokušavamo pronaći snagu za daljnji život. Kada se nesreća dogodila, kao da smo upali u crnu rupu. Zapravo samo smo vegetirali, funkcionirali, ali nismo uspjeli naći mir. Na početku nismo znali zašto se to dogodilo. Mislili smo da se pilotima ne može ništa zamjeriti, a onda smo saznali za kopilota i da je namjerno usmjerio zrakoplov u planinu. Na vijest o smrti smo bili očajni i "prizemljeni", a kada smo doznali istinu o padu zrakoplova, otvorila se provalija i počeli smo padati u bezdan. Ono što posebno boli je da je upravo osoba koja je odgovorna za druge to zloupotrijebila. I da odgovorni nisu bili u stanju prepoznati činjenicu da jedna takva osoba upravlja putničkim zrakoplovom. Ta okolnost je katastrofalna i to će nas pratiti cijeloga života.

Kako ste saznali za pad zrakoplova?

Moja kćerka je čula za pad zrakoplova gledajući televiziju. Onda me žena zamolila da dođem kući. Kasno poslijepodne je dušebrižnik pozvonio na naša vrata. A onda se zemlja prestala okretati. A kada se ponovno nastavila okretati, ništa više nije bilo kao prije. Odlukom jedne osobe, jednim potezom je prekinut životni put mog sina, ali i nas, članova njegove obitelji. To vam je kao kad poplava odnese most preko kojeg ste željeli prijeći. Ostaje vam samo nadati se da ćete uspjeti pronaći neki drugi put. Znamo da se naš sin više neće vratiti. Ali puno drugih stvari ne znamo. Obitelj Lubitz će održati tiskovnu konferenciju. Hoće li oni na kraju reći da njihov sin nije sjedio u cockpitu? To je šamar za nas, ali i za sve žrtve katastrofe.

Kada je državno odvjetništvo ovog siječnja objavilo kako je krivac samo kopilot Andreas Lubitz, da li je time došao kraj ovom slučaju?

Nije. Mi kao obitelji žrtava želimo da Lufthansa jasno kaže: ovdje se u lancu odluka dogodila greška i propustili smo skinuti kopilota sa njegovih dužnosti. A ne reći kako je kriv samo Andreas Lubitz i svi drugi peru ruke od odgovornosti. Svatko može pogriješiti, ali je bitno onda i priznati tu grešku. Nas, obitelji žrtava se vrednuje, moramo stalno dokazivati našu tugu nalazima stručnjaka. Bio sam na rehabilitaciji, to mi je pomoglo ali od toga nije nestala moja bol. Morate se boriti da ne podlegnete napasti i počnete piti, da ne padnete u depresiju, da možete ići raditi. Ne može se reći da neko tuguje 80 posto, ovaj 25, a onaj 36 posto. Svi mi imamo istu sudbinu jer smo doživjeli nesreću našeg života.

Nitko nam ne može vratiti našeg sina, ali treba prestati to pravno natezanje. U Španjolskoj su drugačiji zakoni u zračnom prometu, tamo obitelji dobivaju paušalni veliki iznos, bez dokaza. U Njemačkoj se ljudska žrtva vrednuje sa 10.000 eura. Otprilike toliko su dobili i američki vlasnici dizel vozila zbog tvorničke manipulacije ispušnih vrijednosti. Možete li to usporediti sa onim što su doživjeli članovi obitelji nekoga tko je ubijen? To je sramota!

Ne radi se o novcu, radi se o vrijednosti. Ne može se novcem ocjenjivati naša sudbina i naša tuga. Radi se o tome da se pohvataju konci kod onih koji više nisu sposobni raditi ili su morali zatvoriti svoju djelatnost. I mi smo dugo bili bolesni, moja supruga više ne može raditi ono što je prije radila. Ja sam morao izdržati, inače ne bi mogli plaćati naše račune.

Ako su u avionu bili ljudi iz više država, ne možete Španjolce tretirati na jedan način, a otkačiti Nijemce. To je još dodatna uvreda. Mi kao obitelji žrtava želimo da jednom dođe kraj, mir da se možemo posvetiti našoj žalosti.

I ovu obljetnicu ćete provesti u Francuskoj. Koliko vam je to važno?

Tu smo okruženi ljudima koji su isto prošli, neke poznajemo preko dušobrižnika. Razumijemo se dok razgovaramo i zajednički prolazimo kroz to. Najgori su dani prije odlaska, onda morate sakupiti snagu da to izdržite, a teško je onda i vratiti se. Kad se u subotu vratimo kući, trebat će nam tri, četiri dana da dođemo sebi. Le Vernet je lijepo i dobro mjesto za razmišljanje, daleko od svake gužve. To mjesto nije zaslužilo ono što se tamo dogodilo. Važan nam je mir koji tamo vlada i možemo biti bliže našem sinu. Lijepo su uredili prostor za sjećanje i spomenik na groblju. Tamo odlazimo dva puta godišnje, a kada smo u dvoje ili sa čitavom obitelji, još više pronalazimo naš mir.

Kod kuće, u domovini mnogi više ne mogu shvatiti da tako dugo traje vaša žalost?

Točno tako. Mnogi u našoj okolini misle da je već prošlo dvije godine i da 'više nemamo razloga dramatizirati i glumiti tragediju'. Za nas taj događaj nije tako dalek. Samo sa drugim članovima obitelji ili u grupama za samopomoć možemo još uvijek otvoreno govoriti i roniti suze. Tamo nas razumiju. Ali drugi u našoj okolici to više ne shvaćaju. I na poslu nakon nekog vremena više nema obzira prema vama.

Prošlo je dvije godine, ali još uvijek živimo u vakuumu jer ne možemo podvući crtu i posvetiti se našoj tuzi. I sad dok smo sjedili za doručkom smo na radiju čuli da će obitelj kopilota održati koferenciju za novinare, odem u pekarnicu i to vidim u novinama i u tom trenutku me prođe volja za čitav dan.

Naša kvaliteta života više nikad neće biti ista kao prije toga, našoj djeci su oduzeli njihovu budućnost. Na sve što nas je prije radovalo, danas pada i mračna sjenka.

Što ste rado činili sa vašim sinom?

Obojica smo bili oduševljeni nogometom, zajedno smo i igrali i gledali prijenose. Danas više ne mogu niti vidjeti neku utakmicu. Nedostaje nam za doručkom, za večerom, nedostaje nam čak i glasna muzika koju je slušao.

Koliko vam je bilo važno da ovdje i sahranite svog sina?

Molili smo da nam prevezu posmrtne ostatke našeg sina da ga možemo pokopati kod kuće. Nadali smo se da će u Francuskoj još pronaći neke stvari. Morate ići na jednu internetsku stranicu i među svim tim stvarima onda reći da su te cipele ili majica bile od našeg sina. Kada se to provjeri, onda nam se to pošalje. To je uvijek šok. Sa jedne strane ste sretni da barem nešto dobijete, ali kad to stigne, onda padnete u duboku prazninu. Dobili smo čak i njegov mobitel, veoma smo zahvalni zbog toga. Na njemu smo pronašli jedinu fotografiju našeg sina sa našim unukom, sinom naše kćerke.

Da li ste našli i njegove fotografije iz Barcelone?

Nismo sve pregledali jer poštujemo privatnost našeg sina. Ali ima i fotografija iz Barcelone. Jedna fotografija mi je posebno bolna: naš sin i njegov prijatelj da ne bismo povrijedili intimnu sferu našeg sina ali naravno da su tu bile slike iz Barcelone. Jedna od njih je za mene posebno bolna. Naš sin i njegov prijatelj sjede na klupi u Barceloni, nešto jedu i uživaju u siesti. Mladi ljudi koji će ubrzo nakon toga biti istrgnuti iz života. Kod nas u kući ništa nismo promijenili u sobi našeg sina. Sve je nepromijenjeno. Tamo imate osjećaj da je život stao i da bi svakog časa mogao doći na vrata.

Kako si pomažete savladati bol?

Sport, Sport, Sport. Moram se osloboditi energije i osloboditi hormona da mi donekle bude bolje. Pokušavam više spavati i tako napuniti baterije. Uvijek kažem da se osjećam kao u velikom jezeru i da se utapljam i da se moram batrgati da ne potonem.

Što vas tješi?

Naš unuk. Za moju ženu je on hridina u oluji, a i meni daje snagu i razlog života. Liči na Andreja dok je bio mali. Sva sreća da je tu, naš mali momak.