ESA slavi 30. rođendan

Neposredno nakon što je osnovana, Europska svemirska agencija (ESA) je počela razvijati svoj raketni sustav. Na Badnju večer 1979. startala je prva europska raketa tipa „Ariane“. Njena nasljednica pod nazivom „Ariane 4“ postala je jedna od najpouzdanijih i ekonomski najuspješnijih nosećih raketa na svijetu i do 2003. godine transportitrala je preko 180 satelita u zemljinu orbitu. Radi se većinom o satelitskim komponentama za komercijalnu uporabu čiji su vlasnici privatne radiotelevizijske postaje i telekomunikacijske kompanije iz cijele Europe. Guenter Verheugen je povjerenik Europske unije za gospodarsku politiku i industriju, ali su u njegovoj nadležnosti i europski svemirski letovi. Verheugen smatra da se ovaj dio industrije ne smije koncetrirati samo na transport satelita:

„Komercijalizacija svemirske tehnologije samo je jedan aspekt cijele priče. Radi se uglavnom o satelitskoj tehnici i to više nije glavna tema. Danas se više priča o novim eksperimentima, novim misijama i iskustvima čija se ekonomska korist ne može unaprijed prepoznati ali imaju veliku znanstvenu korist.“

Jedan od takvih eksperimenata je misija kosmičke sonde pod imenom „Rosetta“ koja je 2004. započela desetogodišnje putovanje. 2014. bi se Rosetta kao prva letjelica trebala spustiti na jedan komet. To je zbog slabe gravitacije na takvim svemirskim tijelima krajnje komplicirana misija ali obećava velika znanstvena otkrića, smatra Berndt Feuerbach, profesor u Njemačkog centru za zračne i svemirske letove.

„Naš planetarni sustav se formirao prije 4,5 milijarde godina. Tada su nastali sunce, zemlja i sve ostali planeti. Kometi se nalaze na samom rubu planetarnog sustava na temperaturama od oko 10 stupnjeva iznad apsolutne ništice, dakle u nekoj vrsti kosmičkog zamrzivača. Kada neki komet dođe u blizinu sunca onda nam donosi poruku iz vremena od prije 4,5 milijarde godina. To je zanimljivo jer tako možemo mnogo saznati o nastanku planetarnog sustava, zemlje i općenito o nastanku života.“

Sonda „Rosetta“ je već krenula na svoje putovanje i time je izbjegla opasnost da je zadesi ista sudbina kao i mnoge druge ambiciozne svemirske projekte Europske unije: Riječ je o sve oštrijim mjerama štednje. Svemirska stanica Columbus i kosmička letjelica Hermes samo su neki od primjera europskih svemirskih snova koji nikada neće postati stvarnost.

I dok se Europljani žale zbog nedostatka novca, nove i skupe projekte pokreću države za koje je teško povjerovati da su u stanju uraditi tako nešto. Stručnjak za satelitsko premjeravanje i kartografiju profesor Stefan Desch kao primjer navodi Indiju:

„Indijski program je ekstremno ambiciozan. Kada je riječ o specijalnim uređajima za nadgledanje i fotografiranje zemlje u okviru indijskog svemirskog programa, planirano je da se u narednih 10 do 15 godina lansiraju mnogobrojni sateliti. Takvi projekti se kao i u Europi koriste za vremenske prognoze ali i za precizno snimanje zemljine površine. I tu Europa ne može držati korak.“

„I takvim zemljama mi plaćamo razvojnu pomoć!“ Ovako je je na vijest o indijskim projektima reagirao Guenter Verheugen. On vrlo dobro zna da se cilj Europske unije da zadrži vodeće mjesto u svemirskoj tehnologiji ne može postići uz aktualne mjere štednje.

Europski se znanstvenici trude da istraživački rad povežu sa komercijalnom uporabom satelita koja donosi novac. I profesor Njemačkog centra za zračne i svemirske letove, Gerhard Hirtzinger, u razvoju nove tehnologije vidi mogućnosti zarade.

„Do sada smo u svemir mogli slati samo nove sustave. Ako bi se nešto pokvarilo, nismo uopće imali šansu da to popravimo. To se prije svega odnosi na geostacionarnu orbitu u kojoj nalaze brojni skupi radiotelevizijski sateliti od kojih mnogi više ne funkcioniraju.

Hirtzinger dalje objašnjava da se trenutno radi na razvijanju svemirskih letjelica koje bi bile u stanju takve satelite opskrbiti pogonskim gorivom ili solarnim generatorima, i time bi oni bili znatno duže u uporabi.

Međutim ESA trenutno ima problema i sa svojim ekonomski najvažnijim projektom. Naime, razvoj sustava za satelitsku navigaciju „Galileo“ sporo napreduje. Galileo bi uz pomoć 30 satelita trebao omogućiti preciznu navigaciju na zemlji i postati konkurent američkom sustavu GPS. Ali europski navigacioni sustav očito neće biti gotov prije 2011. što je dvije godine kasnije od planiranog termina. Međutim, ESA i njeni stručnjaci nisu krivi za ovo kašnjenje. Problem je u tome što se političari Europske unije nisu mogli na vrijeme dogovoriti oko finansiranja ovog važnog