EU daleko od zajedničke politike

Komentar Martina Durma

Rijetko su kada glavni čimbenici međunarodne politike djelovali tako bespomoćno i zbunjeno. Bliski istok gori na mnogim žarištima: od Libanona, preko Pojasa Gaze, do sjevernog Izraela. No, čini se kako je – nakon Sjedinjenih Američkih Država – i Europska unija sada pokleknula pred tim ponovno rasplamsanim, vječnim požarom nasilja.

Uspjeh što su izbavili Europljane

Već je i summit skupine G8 u ruskome Petrogradu prošloga vikenda, glede krize na Bliskom istoku, ostao na jalovim pozivima sukobljenim stranama da se urazume, a zadaća rješavanja problema prebačena je na Ujedinjene narode, uz napomenu kako bi na jug Libanona valjalo poslati promatračku misiju. Prekjučer su u Bruxellesu i ministri vanjskih poslova država članica Europske unije postigli sličan kompromis: njihova osuda nasilja, doduše, zvuči odlučno, ali ne obvezuje ni na što. Jedino čime se Europa trenutno može podičiti na polju konkretnog rješavanja nastale krize jest izbavljenje građana EU-a iz Libanona i kratki posjet EU-ovog visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, Javiera Solane, u Bejrutu. No, Solana – unatoč svom poštovanju – nema ni političkog autoriteta niti utjecaja, a da bi na Bliskome istoku mogao preuzeti ulogu posrednika.

Europska unija propustila priliku

Samo: tko bi uopće još nešto mogao postići u ovoj situaciji, kada se razdvajanje zaraćenih strana čini mogućim jedino pritiskom i posredovanjem izvana? Vanjska se politika SAD-a iz trajnoga izraelsko-palestinskog konflikta i aktivne posredničke uloge na Bliskom istoku praktično do kraja povukla onoga trenutka, kada je započeo rat u Iraku. Time se Europskoj uniji, barem teorijski, ukazala prilika za diplomatsko popunjavanje vakuuma, što su ga za sobom ostavili Amerikanci. Uostalom, Bliski je istok – zahvaljujući politici proširenja – geopolitički sve bliži Europskoj uniji, a bude li i Turska jednoga dana primljena u punopravno članstvo, takoreći i direktno pred njenim vratima.
U takvim je okolnostima za Europsku uniju zapravo već od presudne važnosti da na Bliskom istoku nastupi složno i tako se kvalificira za ulogu posrednika u rješavanju kriza.

Blokiraju ili interesi ili povijesne veze

No, interesi sadašnjih 25, a uskoro i 27 zemalja članica odveć su različiti, da bi mogle zauzeti jedinstveno stajalište. Sličnih je primjera na pretek: tako su vlade Francuske, Italije i Španjolske bile i još su uvijek protiv rata u Iraku, dok Britanci, Poljaci i Česi tamo takoreći ratuju rame uz rame s Amerikancima. Francuska sada, kao bivša upraviteljica Libanona, drastičnim riječima osuđuje izraelske napade na Bejrut, dok si Njemačka, zbog svoje nacističke prošlosti, nikada ne može dopustiti takav oštar ton prema židovskoj državi. Svaka europska bliskoistočna inicijativa, posebno u najozbiljnijim slučajevima, paralizirana je aktualnim interesima, ali i povijesnim spregama pojedinih zemalja članica.
Trenutna kriza odlično pokazuje koliko bi bila važna zajednička europska vanjska i sigurnosna politika. No, Europska unija, prema svome sadašnjem Ustavu, za nju još nije spremna. Štoviše, ona je još vrlo daleko od zajedničke vanjske politike.