Europa – demokratski ustrojeni prostor

Akademski niz je proteklih 9 mjeseci tematizirao najrazličitije aspekte staroga kontinenta – identitet, kulturu, granice, medije...«U novom tisućljeću čini se da arhitekturu nacionalnih država sve više zamjenjuje transnacionalno svjetsko društvo.» - uvodna je to teza oko koje se gradila diskusija posljednje u nizu tribina «Forma slijedi funkciju». Složenost svjetskog društva i stvarnost novih odnosa ugledni su sudionici analizirali na različite načine. Direktor Instituta za sociologiju na Sveučilištu u Flensburgu Hauke Brunkhorst tako je istaknuo kako je središnja ideja Europa da ima: «…onu vrstu identiteta koji seže daleko u povijest, a taj je identitet povezan s izgradnjom specifične europske i zapadne tradicije zakona. Druga teza koju sam izložio tvrdi da se ta tradicija zajedno s funkcionalno diferenciranim društvom i svjetskom kulturom zapravo globalizira i da više nije europska i zapadna, već dolazi sa sve više strana povezujući sve te kulture svijeta koje se susreću na globalnom forumu. Taj forum konstituira svojevrsnu globalnu kulturu, a u procesu stvaranja - kako su ga američki predsjednici Bush stariji i Wilson nazivali – novog svjetskog poretka, važan su sastojak potrebe nacija i nacionalnih država, no one moraju izgraditi zajednicu s međunarodnim organizacijama, koje su im nadređene kroz međunarodne zakone. Samo na taj način moguće je prijeći iz razdoblja antagonističkog svijeta, koji je nepomirljiv i krvav, u svijet s više agonističkih sukoba i pluralizma»

Od antagonizma do agonizma

O prijelazu antagonizma u agonizam govorila je i Chantal Mouffe, profesorica političke teorije na Sveučilištu Westminster u Londonu i suautorica knjige «Hegemonija i radikalna demokracija», rada koji je izvršio veliki utjecaj na razvoj suvremene političke filozofije: «Moja meta, odnosno gledište koje sam kritizirala ono je koje zastupa htijenja da se Europa ustroji kao federalna država, i da se treba konstituirati jedinstven europski demos, što bi značilo da bi ljudi trebali napustiti svoje nacionalne asocijacije i identificirati se kao građani Europe. To je potpuno nerealno jer nacionalni način identifikacije vrlo je snažan i ima jaku afektivnu komponentu. Među različitim nacijama potrebno uspostaviti agonistički odnos. Središnja odrednica mojeg viđenja demokracije transformacija je antagonističkog u agonističko društvo. Europa je dobar primjer takve transformacije jer cilj europske integracije zapravo je sprječavanje da se antagonizam Francuske i Njemačke ikad ponovno pojavi. To se pokušalo spriječiti tako da se stvori oblik unije, kolektivnog identiteta među Nijemcima i Francuzima, a zatim naravno i ostalim europskim nacijama, koje će povezati solidarnost i zajednički projekti. Ta formula uspješno djeluje jer neprijateljstvo pretvara u zdravo suparništvo protivnika koji međusobno poštuju legitimitet i potrebe drugoga.»

«Federacija, ali bez gubitka identiteta»

Bouffee se pita i koji oblik integracije može poslužiti kao okvir takvim odnosima: «Jasno je da to ne bi trebala biti federalna europska država, nego federalna unija u koju nacionalne države ulaze bez gubitka identiteta. To stvara jedinstvo u raznolikosti. No, kako onda postaviti termin demokracije u agonističkoj Europi? Poslužila bih se tezom političke teoretičarke Calypso Nikolaidis koja smatra da se Europsku uniju treba shvatiti ne kao demokraciju, nego «demoikraciju», dakle ne jedan jedinstveni «demos», nego mnogostrukost «demosa», odnosno «demoi». Što se pozicije Europe tiče, ona se danas nalazi u multi-polarnom svijetu koji će umjesto jednoga vođe, što je negativna pojava, imati pluralitet regionalnih centara moći. Danas nemamo više samo SAD kao hegemona, imamo i Kinu, Indiju, jugoistočnu Aziju. Imamo dakle «pulrivezum», a ne univerzum. Upravo to je način na koji će antagonistički sukobi biti lakše izbjegnuti.»

Globalizacija = amerikanizacija?

Profesor filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Gvozden Flego pokušao je, pak ukazati na to da je Europa zapravo bila prvi i najveći globalizator: «Drugo da se danas globalizacija doživljava uglavnom kao amerikanizacija, i tu tezu sam kazao da ne dijelim, nego da smatram da je situacija takva da smo u eri nezaustavljive pluralizacije. Završio sam s tezom da mi se čini da bez obzira na neke svoje načine globalizacija pruža mnogo više mogućnosti nego opasnosti.» Flego je pri kraju diskusije potaknuo i raspravu o tome postoji li još nacionalna država i nacionalno zakonodavstvo ili je sve prešlo na globalnu razinu: «...i bili smo istaknuli da je na razini modela ili spekulacije je vrlo poželjno i dosta jednostavno prihvaćati globalnu razinu, no složili smo se da je to spekulativna teza, a u stvarnosti drugačije funkcioniramo. Postavljeno je i pitanje možemo li uopće postići bilo kakav konsenzus i dogovor u tom razraštenom pluralizmu ili je riječ o tome da je već pluralizam i njegovo priznavanje i toleriranje veliki doseg ove civilizacije i ovog vremena.»

(Ne)demokratičnost današnjih društava

U obilju iznesenih teorija koje su imale mnoge dodirne točke, ali i su ponudile i različite perspektive moderator razgovora Petar Milat iz kulturnog centra MaMa u Zagrebu nalazi razlog za uspješnost završnice ciklusa «Forma slijedi funkciju»: «Meni se osobno čini da je bilo važno istaknuti pitanje demokratičnosti trenutnih društava, bilo u Europi ili internacionalno. I s te strane mi se čini da ovaj panel u ovoj čitavoj seriji, koja traje od siječnja, zapravo možda najistaknutije govorio o onome što mi pretpostavljamo što Europa jest, a to je demokratski ustrojen prostor», zaključno je o diskusiji poentirao Petar Milat.