Europska Unija se razvodnjava

Šefovima država i vlada koji su u četvrtak i petak izlazili iz velikih limuzina i ulazili u zgradu Europskog vijeća jedno je zajedničko: Oni su šefovi vlada i samo za nekoliko sati "vatreni" Europljani. Samo nekoliko sati prije nego što su doputovali u Bruxelles kod kuće su morali odgovarati za lošu situaciju u vlastitim zemljama, ali kada dođu u Bruxelles sve je zaboravljeno.

Takav mentalitet na određeno vrijeme može se primijetiti i unutar Europske Unije. Dok se vrlo angažirano raspravlja o proračunu, direktivama i proširenju u biti Europska Unija se sve više razvodnjava.

Lisabonski proces

Srce ekonomske politike, takozvani Lisabonski proces, prava je katastrofa, a to proizlazi iz studija koje su dali sastaviti ministri financija zemalja članica. Proces koji je zamišljen da Europsku Uniju učini najsnažnijim gospodarskim prostorom na svijetu, nakon sedam godina tek sada zajedno sa Komisijom i članicama započinje konkretnije definirati svoje ciljeve. Da je u međuvremenu zaostatak Europske Unije za SAD-om i jugoistočnom Azijom sve veći, a ne manji, prava je sramota.

Pojedine vrlo važne zemlje članice u potpunosti su promjenile pravac na području slobodnih tržišta. Počelo je u srpnju prošle godine, kada je Francuska pozvala na uzbunu, a razlog su bile glasine o preuzimanju proizvođača mliječnih proizvoda Danone. “Napad na Danone je napad na Francusku”, izjavio je tada ministar za zapošljavanje Jean-Louis Borloo, a nakon toga francuski premijer je izmislio pojam gospodarkog patroitizma – što je zapravo pljuska Europskoj Uniji i njezinim zakonima za slobodno kretanje kapitala i roba. Slične korake učinili su Španjolska na području energije, te Italija i Poljska na bankovnom sektoru, gdje se igra na nacionalnu kartu, a sve to Europsku komisiju dovodi u vrlo nezgodnu poziciju, ukratno Komisiju kao čuvaricu europskih sporazuma nitko više ne uzima za ozbiljno.

Nadalje, važnost Europske Unije na nacionalnoj razini pokazuje se kada je riječ o pregovorima o proračunu Unije. Europska je Unija nadležna za više od 50% zakona svih zemalja članica, ali dobiva tek jedan posto gospodarskog učinka kao budžet. Oko toga se već mjesecima vode pregovori da li će Unija kao najveći projekt mira i gospodarske budućnosti staroga kontinenta imati na kraju 1,07 ili 1,09 posto bruto iznosa domaćih proizvoda za njezine izdatke do 2013. godine – dok se na nacionalnoj razini u potpunosti ignorira je li proračunski deficiti iznosi 1,5 ili 2,5% ili su već godinama prekšeni kriteriji za ekonosmku stabilnost. Čini se da kada je riječ o novcu tada prestaje svako prijateljstvo, pa čak i unutar Europske Unije.

Stoga nije ništa čudno da ovakvi uvjet dovode do velikog gubitka povjerenja građana u Europsku Uniju. Izgubljeni referendumi o Europskom ustavu u Francuskoj i Nizozemskoj imaju svoje uzroke i u tome da Unija nije uspjela pozicionirati sebe u globaliziranom svijetu te dati odgovore na goruća pitanja i izazove našeg vremena. Unija nije sposobna niti komunicirati o tim pitanjima, a upravo je to njezina zadaća kao i zadaća zemalja članica Europske Unije.

Rezultat svega glasi ovako: na demostracijama u Francuskoj protiv sputavanja zakona o radu Europska Unija se postavlja kao žrtveni jarac, premda i Francuska kao i svaka druga članica Unije u pojedinačnoj konkurenciji sa SAD-om, Japanom ili Kinom bi bila još lošija.

Ne da bi se polako mogla razvodnjavati Unija, već bi ona mogla iznenada puknuti, ukoliko bi se obistinili strahovi ekonomista i visokih predstavnika Europske Unije – a to da jedna zemlja članica pod pritiskom populističke vlade koja nije spremna na reforme, primjerice Italija, odluči napustiti Europsku Uniju.

No naravno o takvim temama na sastanku na vrhu šefova država i vlada zemalja članica Europske Unije u Bruxelles se ne govori.