1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Fenomen "Harald Schmidt"

Vladimir Müller22. prosinca 2003
https://p.dw.com/p/9ZnP

Jedan televizijski zabavljac najavljuje kako odlazi s malih ekrana jer mu je potrebna kreativna stanka i Njemacke se okrece naglavacke: pocetkom prosinca kada je objavljeno da 46-godišnji Harald Schmidt želi prestati sa svojom kasnovecernjom emisijom na privatnom TV-kanalu SAT1 uslijedilo je more prosvjeda razocaranih gledatelja. Potpisivale su se peticije ne bi li se ovog talkmastera odvratilo od njegove odluke. U Münchenu su održane cak i demonstracije s parolama "Schmidt, a ne shit", po novinama su se objavljivali feljtoni kao da je netko umro, a cak je i ministrica kulture izrazila žaljenje što Schmidt odlazi. U njemackoj zabavljackoj industriji takvo što se uistinu još nije dogodilo.
Sutra bi trebao biti kraj - po posljednji put ce se reci - "iz studija 449 u Kölnu - Show Haralda Schmidta!" Više od osam godina, prvo cetiri, a prije nekoliko mjeseci, cak pet puta tjedno, kratko prije ponoci Harald Schmidt je izlazio pred kamere, kako bi kroz šalu i ironiju komentirao dnevna zbivanja i to na sasvim poseban nacin.
"On je povezivao nešto što je za Nijemce prilicno rijetko, naime obrazovanost i probojnost. Time je on u odredenoj mjeri utjelovljavao i cežnju mnogih ljudi: biti u središtu zbivanja, pa ipak se izdici daleko iznad toga" kaže Bernd Gäbler, direktor uglednog instituta Adolfa Grimmea, koji se bavi medijskom politikom i komunikacijskom kulturom.
Harald Schmidt je poceo ono što Jay Leno i David Letterman vec godinama rade u Americi - ali njegov je Late-Night-Show obilježio vlastitom osobnošcu. U pocetku su to bili vrlo socni vicevi, koji su kršili sva pravila "politicke korektnosti" i vrlo precizne primjedbe o aktualnostima, ali i o njemackoj svakodnevici. Schmidt je radio ono što se na televiziji ne cini: "Figuricama iz Playmobila imitirao je velike klasike. Minutama, - nadugacko. Jednom je cijelu emisiju odradio sasvim u mraku. Jednu je napravio samo na francuskom. Jednom je prilikom samo sjedio za pisacim stolom i gledao kako se vrti krug. Znaci, on je jednostavno ponizio sve svetinje klasicne televizije - recimo, onu jednostavnu kako vrijeme emitiranja treba - molim lijepo - pod svaku cijenu iskoristiti. I time je išao uz dlaku televizijskome mediju."

To što radi Harald Schmidt masovnu publiku nije zanimalo, ali se otprilike milijun aktivnih, stalnih gledatelja razvilo se u neku vrstu kluba obožavatelja.
A jedan od njegovih gegova glasi: "Za mene, kao odvjetnika iz hobija zanimljivo je: kod Saddama, u tom procesu, pravno gledano - hoce li mu se u kaznu zatvorom uracunati i vrijeme koje je proveo pod zemljom u rupi."

U njegovim emisijama tematizirane su i politicke teme, naravno, ali njegove emisije nisu bile politicki kabarett s kojim je poceo nakon što je završio glumacku školu. "On nema neki konstantni politicki stav: lijevi ili protiv vlade, za reforme ili za socijalnu sigurnost. On prije skrece pažnju na kontroverze u politickim argumentima samim. " Nijemci inace nisu baš na glasu kao nacija koja zna za humor. Pripada li ta predrasuda definitivno ropotarnici prošlosti - s obzirom na Haralda Schmidta?
"Bilo bi to predaleko ako bismo rekli Nijemci. Ali postoji odredeni sloj koji je vrlo blizu tome da razvije i tako nešto kao što je samoironija, a to je dobar znak. Reci cu jedan primjer: kada je išla ona strašna serija "Big Brother" - mnogi su se bunili, a Harald Schmidt je samo rekao: nee, to šta ti ljudi sve pricaju, s njima se stvarno ne može više dobiti ni jedan rat." Bilo je to prekrasno. To pokazuje promijenu Nijemaca, da se jednostavno bez grca bave sami sobom. To je pokazao Harald Schmidt: i u tome vidim jedan pozitivan znak" odgovara Bernd Gäbler.