1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Film s misijom

Michael Castritius26. veljače 2007

U njemačkim kinima je ovih dana zaigrao film «Bordertown» s Jennifer Lopez i Antoniom Banderasom. Loš film kažu kritičari, predvidiv, tanak, nevjerljiv. No, priča na kojoj je baziran je istinita. A istina je strašna.

https://p.dw.com/p/9vR8
Jennifer Lopez je predstavila "Bordertown" u Berlinu, gdje je doživio svjetsku premijeruFoto: AP

U gradiću Ciudad Juarezu na meksičko-američkoj granici, već više od desetljeća otimaju se, siluju i brutalno ubijaju djevojke i žene, a da nitko ne zna tko to radi, zašto, i što je još gore, a da nitko tome ne staje na kraj.

"Divlji zapad"

Ima jedna šugava ledina u pustinjskom gradu Ciudad Juarezu na koju čovjek ne bi bacio ni pregaženo pseto. Stotinjak metara od nje je jedno veliko raskršće sa semaforom. Tu je zabodeno 8 ružičastih drvenih križeva. Iza njih je suhi jarak sa starim automobilskim gumama, komadićima asfalta i plastičnim otpadom. U studenom 2001. tamo je pronađeno 8 leševa, bolje rečeno kostura, mladih žena.

Osam ružičastih križeva

Vjetar šušti u cvijeću od papira koje je pribijeno na osam križeva. Na njima je ispisano sedam imena: Brenda, Lupita, Barbara, Laura, Veronica, Esmeralda i Claudia Ivette. Sve stare između 15 i 20 godina. Na osmom križu stoji: «nepoznata». Kao na ratnim grobovima. U posljednjih 10 godina je u ovome gradu ubijeno preko 300 djevojaka. Prethodno su silovane, mučene, isprebijane, ponižavane, okovane.

Tko, kako, zašto?

Na pitanje zašto, dobija se puno odgovora, ali niti jedan konačan: siromaštvo, mačo-kultura, korupcija, globalizacija, blizina granice, organizirani kriminal. No, sve su to samo tragovi. Čak ni na najjednostavnije pitanje nema definitivnog odgovora: koliko je žena i djevojaka ubijeno od 1993. godine? 258 kažu istražni organi, 370 tvrdi amnesty international. Tome treba još pridodati 500 nestalih žena.

U Ciudad Juarezu se špekulira da bi to moglo biti djelo skupine serijskih ubojica. Drogeraški baroni koji priređuju zabave i na njima muče djevojke. I koji kao dio inicijacije, rituala uvođenja u klan, novim, mladim članovima daju u zadatak da potraže žrtve, otmu ih i kasnije njihova tijela uklone.

Put do autobusne stanice - put u smrt

I Brenda Luna je bila jedna ovakva žrtva. Kratko nakon njezinog 15-og rođendana. Njezina obitelj živi nedaleko od centra u jednoj strmoj uličici na putu u siromaštvo. Pješčane ulice, jadne kućice, malo bolje od koliba od kartona, lima i plastike na rubu grada. Esther Luna, majka žrtve, ima četrdeset i kusur godina, mršava je, introvertirana, ali srdačna. Tihim glasom priča kako je njezina Brenda jednog jutra krenula na autobusnu stanicu, ali do nje nikada nije stigla. 20 dana nitko nije znao gdje je.

«Nakon tri tjedna našli su je izvan grada, tamo gdje više nema kuća, jedno malo tijelo. Ali ono više nije bilo prepoznatljivo. Prepoznala sam je samo po odjeći, od tijela gotovo da ništa nije ni ostalo, samo malo mesa ispod koljena», priča majka ubijene Brende.

«Nisu mi rekli ni je li ubijena isti dan. Rekli su samo da su je zlostavljali i silovali i da joj je nož zabijen u trbuh.»

Bez izlaza

Dobro joj čini pričati o Brendi, kaže Esther Luna, ali njezino lice govori drukčije. Ona bi najradije otišla daleko od Ciudad Juareza, prije svega da bi zaštitila svoje druge kćeri i unuke. Ali siromaštvo blokira sve puteve bijega. Zato Esther Luna, kao i mnoge druge majke Ciudad Juareza, mora i dalje slušati vijesti o leševima okovanih, mučenih i silovanih žena i djevojaka.