Filmski festival u Mannheimu i Heidelbergu - odskocna daska za mlade redatelje
1. prosinca 2003Oglas
U Njemackoj postoji cak 40-ak filmskih festivala. Od te sume ponekad je tesko vidjeti stablo, odnosno, odluciti na sto treba posebno baciti oko, sto zasluzuje posebnu paznju. Tu je naravno prije svega Berlinale, uz Veneciju i Cannes, najznacajniji filmski festival na svijetu. Medjunarodni filmski festival u Mannheimu i Heidelbergu ne moze se i ne zeli takmiciti s njim. On ima jedan drugaciji, svakako egzoticniji i manje glamurozan, ali ne nuzno i manje zanimljiv koncept. To je festival na kojem su, naime, debitanti zvijezde, festival na kojem su svoju kasnije blistavu karijeru zapocinjali redatelji poput Francoisa Truffauta, Wima Wendersa, Jima Jarmuscha, Kristofa Kieslowskog, Larsa von Triera i mnogih drugih. Ovogodisnji, 52. Filmski festival u Mannheimu u Heidelbergu, odrzan je od 20. do 29. studenog, a po cemu se on razlikuje od ostalih filmskih festivala u Njemackoj rekao nam je njegov direktor Michael Klötz:
"To je festival koji je poznat po tome sto se specijalizirao za mlade redatelje, newcomere, s ozbiljnim filmovima i bez ulazenja u kompromis s komercijalom. Imamo odlicnu reputaciju i to primjecujemo svaki put kad trazimo filmove koje zele imati drugi festivali u Njemackoj i kad uopce nemamo problema dobiti ih. Naravno da nemamo sanse protiv Berlinala, Cannesa ili Venecije, ali sa svima ostalima nemamo nikakvih problema", kaze Klötz.
Festival kojeg vodi slavi ove godine 10. obljetnicu novog koncepta koji je prosirio festival s Mannheima i na Heidelberg. 23 filma prikazana su u natjecateljskoj konkurenciji festivala pod mottom: Nove price iz svijeta. Oni se bave razlicitim temama, dolaze iz razlicitih krajeva svijeta - od Latinske Amerike do Azije, ali svima im je zajednicko jedno:
"To su uvijek autorski filmovi, filmovi redatelja koji pricaju svoje price ili barem price za koje ih nesto osobno veze, to su teme, ideje, price za koje traze posebnu, vlastitu formu. Kada bi to prenijeli na knjizevnost ili glazbu, to bi onda bilo nesto samo po sebi razumljivo - to bi bila umjetnost iza koje stoji autor, dok u filmskoj umjetnosti imamo cesto dominaciju konvencionalnog, komercijalnog. U iznimnim slucajevima su filmovi radikalno subjektivni i autorski, ali ni u kojem slucaju to nije nesto sto je samo po sebi razumljivo. A upravo je to bogatstvo kino-umjetnosti - da ne sluzi samo zabavi."
Na filmskom festivalu na Neckaru i Rajni mogla se pustiti pokoja suza nad talijanskom pricom o odrastanju dvoje mladih ljudi pod naslovom "Giovanni" brace Mazzieri ili nad dirljivom potragom za ocem djevojcice Roufie u filmu "Pod istim nebom" bugarskog redatelja Kassimira Krumova. Pregrst materijala za razmisljanje i studiranje moglo se naci u kubanskom filmu "Sedam dana, sedam noci" filmu Joela Cana koji snaznim slikama prenosi turobnu atmosferu kubanske svakodnevnice , a da filmovi mogu do suza nasmijati i kada se bave ozbiljnim temama uvjerljivo demonstrira cileanski film "Sabado", "Subota" 24-godisnjeg studenta rezije Matiasa Bizea. Neobicna je to video snimka jednog vjencanja realizirana, vjerovali ili ne, s budzetom od 40-ak eura. Jos jedan dokaz da za dobar film talentiranom redatelju ne treba puno novca. No, laka zabava posljednje je sto festival u Mannheimu i Heidelbergu zeli pruziti svojim programom. Michael Klötz objasnjava zasto:
"Zabavnih filmova ima stvarno na tone, filmova koji ne nose u sebi nikakva iznenadjenja, filmova koji su male varijacije ovakvih ili onakvih ljubavnih trokuta ili pustolovina. Mi pak zelimo pruziti gledateljima izazove mogucnosti gledanja necega sto jos nisu vidjeli, filmova u kojima se prvo moraju snaci i ja mislim da to onda rezultira cinjenicom da ih se brzo zaboraviti jer su bili intenzivan dozivljaj. Mi smo profesionalni festival s tisucu gostiju, ali smo postali i festival publike; imamo preko 60 000 gledatelja, sto mnogi drugi festivali u Njemackoj ni blizu nemaju, festivali koji rade puno vise ustupaka, prikazuju filmove koji vec imaju distributere u Njemackoj ili koji ionako dolaze u kina za dva tjedna. Mi u programu nemamo niti jedan film koji ima distributera, mi nase filmove takorekuc prodajemo pa stoga imamo potpuno drukciji profil i gledatelje koji su spremni prihvatiti izazove, stajati satima u redu pred kino blagajnom. Mislim da je to sjajno, da nam publika vjeruje, da voli nase filmove i da bi malo od toga trebalo prenijeti i na kino-svakodnevnicu".
Pored natjecateljskog dijela na festivalu u Mannheimu i Heidelbergu mogli su se vidjeti jos deseci filmova u sporednim programima: novi njemacki filmovi, medjunarodna otkrica, kratki filmovi i poslastice za filmofile. I uz sve te silne debitante, festival svake godine odlikuje jednog majstora filma - ove godine to je bio Raoul Ruiz, cileanski redatelj s prebivalistem u Francuskoj, covjek koji potpisuje kultne filmove poput "Genealogije jednog zlocina", "U potrazi za izgubljenim vremenom" i "Tri zivota i jedna smrt".
No, ni mladi majstori ne odlaze s festivala u Baden-Würtenbergu praznih ruku. Glavnu nagradu zasluzio je ove godine, prema misljenju zirija "Plastic Tree´" juznokorejskog redatelja Eo Il-Seona, snazna melodrama koja daje zivu sliku korejske svakodnevnice, posebnu nagradu zirija dobio je svedski film "Mifo" Daniela Linda Lagerlöfa, a publika je najvise glasova dala austrijskoj produkciji "Donau, Dunaj, Duna, Dunav, Dunarea" u kojoj redateljski dio posla potpisuje srpski redatelj Goran Rebic. Niskobudzetni "Sábado" dobio je Nagradu Rainera Wernera Fassbindera za najposebniju narativnu strukturu.
"To je festival koji je poznat po tome sto se specijalizirao za mlade redatelje, newcomere, s ozbiljnim filmovima i bez ulazenja u kompromis s komercijalom. Imamo odlicnu reputaciju i to primjecujemo svaki put kad trazimo filmove koje zele imati drugi festivali u Njemackoj i kad uopce nemamo problema dobiti ih. Naravno da nemamo sanse protiv Berlinala, Cannesa ili Venecije, ali sa svima ostalima nemamo nikakvih problema", kaze Klötz.
Festival kojeg vodi slavi ove godine 10. obljetnicu novog koncepta koji je prosirio festival s Mannheima i na Heidelberg. 23 filma prikazana su u natjecateljskoj konkurenciji festivala pod mottom: Nove price iz svijeta. Oni se bave razlicitim temama, dolaze iz razlicitih krajeva svijeta - od Latinske Amerike do Azije, ali svima im je zajednicko jedno:
"To su uvijek autorski filmovi, filmovi redatelja koji pricaju svoje price ili barem price za koje ih nesto osobno veze, to su teme, ideje, price za koje traze posebnu, vlastitu formu. Kada bi to prenijeli na knjizevnost ili glazbu, to bi onda bilo nesto samo po sebi razumljivo - to bi bila umjetnost iza koje stoji autor, dok u filmskoj umjetnosti imamo cesto dominaciju konvencionalnog, komercijalnog. U iznimnim slucajevima su filmovi radikalno subjektivni i autorski, ali ni u kojem slucaju to nije nesto sto je samo po sebi razumljivo. A upravo je to bogatstvo kino-umjetnosti - da ne sluzi samo zabavi."
Na filmskom festivalu na Neckaru i Rajni mogla se pustiti pokoja suza nad talijanskom pricom o odrastanju dvoje mladih ljudi pod naslovom "Giovanni" brace Mazzieri ili nad dirljivom potragom za ocem djevojcice Roufie u filmu "Pod istim nebom" bugarskog redatelja Kassimira Krumova. Pregrst materijala za razmisljanje i studiranje moglo se naci u kubanskom filmu "Sedam dana, sedam noci" filmu Joela Cana koji snaznim slikama prenosi turobnu atmosferu kubanske svakodnevnice , a da filmovi mogu do suza nasmijati i kada se bave ozbiljnim temama uvjerljivo demonstrira cileanski film "Sabado", "Subota" 24-godisnjeg studenta rezije Matiasa Bizea. Neobicna je to video snimka jednog vjencanja realizirana, vjerovali ili ne, s budzetom od 40-ak eura. Jos jedan dokaz da za dobar film talentiranom redatelju ne treba puno novca. No, laka zabava posljednje je sto festival u Mannheimu i Heidelbergu zeli pruziti svojim programom. Michael Klötz objasnjava zasto:
"Zabavnih filmova ima stvarno na tone, filmova koji ne nose u sebi nikakva iznenadjenja, filmova koji su male varijacije ovakvih ili onakvih ljubavnih trokuta ili pustolovina. Mi pak zelimo pruziti gledateljima izazove mogucnosti gledanja necega sto jos nisu vidjeli, filmova u kojima se prvo moraju snaci i ja mislim da to onda rezultira cinjenicom da ih se brzo zaboraviti jer su bili intenzivan dozivljaj. Mi smo profesionalni festival s tisucu gostiju, ali smo postali i festival publike; imamo preko 60 000 gledatelja, sto mnogi drugi festivali u Njemackoj ni blizu nemaju, festivali koji rade puno vise ustupaka, prikazuju filmove koji vec imaju distributere u Njemackoj ili koji ionako dolaze u kina za dva tjedna. Mi u programu nemamo niti jedan film koji ima distributera, mi nase filmove takorekuc prodajemo pa stoga imamo potpuno drukciji profil i gledatelje koji su spremni prihvatiti izazove, stajati satima u redu pred kino blagajnom. Mislim da je to sjajno, da nam publika vjeruje, da voli nase filmove i da bi malo od toga trebalo prenijeti i na kino-svakodnevnicu".
Pored natjecateljskog dijela na festivalu u Mannheimu i Heidelbergu mogli su se vidjeti jos deseci filmova u sporednim programima: novi njemacki filmovi, medjunarodna otkrica, kratki filmovi i poslastice za filmofile. I uz sve te silne debitante, festival svake godine odlikuje jednog majstora filma - ove godine to je bio Raoul Ruiz, cileanski redatelj s prebivalistem u Francuskoj, covjek koji potpisuje kultne filmove poput "Genealogije jednog zlocina", "U potrazi za izgubljenim vremenom" i "Tri zivota i jedna smrt".
No, ni mladi majstori ne odlaze s festivala u Baden-Würtenbergu praznih ruku. Glavnu nagradu zasluzio je ove godine, prema misljenju zirija "Plastic Tree´" juznokorejskog redatelja Eo Il-Seona, snazna melodrama koja daje zivu sliku korejske svakodnevnice, posebnu nagradu zirija dobio je svedski film "Mifo" Daniela Linda Lagerlöfa, a publika je najvise glasova dala austrijskoj produkciji "Donau, Dunaj, Duna, Dunav, Dunarea" u kojoj redateljski dio posla potpisuje srpski redatelj Goran Rebic. Niskobudzetni "Sábado" dobio je Nagradu Rainera Wernera Fassbindera za najposebniju narativnu strukturu.
Oglas