Gašenje Velesajma radi nekretnina?

Sredinom listopada 1864. godine, dakle prije točno jednog i pol stoljeća, kraju je trijumfalno privedena Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska gospodarsko-obrtna izložba, ustvari ono što će postati zametak Zagrebačkog velesajma. O njoj su u novije doba najviše zabilježili kustosi Muzeja grada Zagreba kada su 1964. godine, o stotoj obljetnici, priredili memorijalnu izložbu. Rekonstruirani su tad bili neki od 32 sajmena podrazreda s artiklima koji su dva mjeseca izlagani na prostoru današnjeg Trga maršala Tita, tamo gdje će koncem 19. stoljeća biti podignuta zgrada Hrvatskog narodnog kazališta.

Sajam je priređen na otvorenome, dok je kao upravni prostor korišteno dandanas postojeće sjedište Svečilišta u Zagrebu. Izlagalo je oko 3.800 sudionika iz Hrvatske i ostalih dijelova Habsburške Monarhije, a svaki je dan manifestaciju posjećivalo preko tisuću ljudi, premda je Zagreb u to vrijeme brojio svega oko 16 tisuća stanovnika. No, doputovalo je za tu priliku dosta gostiju, izmjenjivali su se zahvaljujući činjenici da je netom bila izgrađena željeznička pruga do Zagreba, iz smjera Ljubljane. To je uostalom bio i prvi nužan preduvjet za organizaciju sajma, kakvi su tad bili hit u razvijenijim krajevima Europe.

Kobni nedostatak domaće proizvodnje

U Zagrebu su tad izloženi tvornički i obrtnički produkti i strojevi, poljoprivredni plodovi i prerađevine, živa stoka, rukotvorine i umjetnine, kao i štošta drugo. Tek stasala hrvatska građanska klasa, zahvaljujući kapitalu namaknutom jačanjem industrijske proizvodnje, imala je potrebu što senzacionalnije predstaviti svoje djelo i uspostaviti komunikaciju s mogućim poslovnim partnerima i najširim tržištem. Nepuno stoljeće kasnije, već u socijalizmu, ali između dvaju suprostavljenih blokova Hladnog rata, sajamska je aktivnost u Zagrebu dosegnula svoj vrhunac širenjem na prekosavski prostor.

To je doduše bilo u Hrvatskoj i vrijeme industrijsko-proizvodne ekspanzije, pa je 40 paviljona s preko 190 tisuća kvadratnih metara izložbenog prostora na zemljištu triput veće površine, imalo svoju punu svrhu. Danas, 150 godina od začinanja te djelatnosti u glavnom gradu Hrvatske, Zagrebački velesajam i dalje kotira kao 11. najveći sajmeni prostor na svijetu. Ali, nema memorijalnih svečanosti, a i zadnji sajam koji smo namjerili posjetiti, zvan Energetika, neslavno je otkazan „zbog nedovoljnog interesa izlagača“. O stanju domaće proizvodnje ne moramo posebno ni govoriti.

I dok nema više hrvatskih proizvođača koji bi mogli napuniti paviljone svojim produktima, te ih predstaviti domaćoj i međunarodnoj javnosti, teško je očekivati jaku djelatnost samoga Zagrebačkog velesajma. Ipak, u skladu s novim smjerom hrvatske ekonomije, dominantno trgovačkim, Velesajam se prije desetak godina pokušao preorijentirati na manje i specijalizirane sajamske izložbe, te niz drugih, sporednih aktivnosti s ciljem oživljavanja kapaciteta. No ubrzo zatim je to poduzeće inkorporirano u novoosnovani Zagrebački holding s nizom drugih gradskih trgovačkih društava.

Susjedi demantiraju sajamski pesimizam

Time počinje dugi period stagnacije Zagrebačkog velesajma kojoj se još ne vidi kraj. Mnogi su se tako pitali zbog čega poduzeće odjednom gomila dugove – a dotad je poslovalo s plusom – ako sajmovi manjeg opsega i reputacije u nekim susjednim zemljama, primjerice u Ljubljani i Grazu, ostvaruju dobre rezultate. Najvjerojatniji odgovor ponuđen je izricanjem namjere zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da se prostor velesajma smanji, a veći dio da se prenamijeni i prepusti raznim građevinskim ulagačima.

Bandić je to izjavio prije više godina, no u međuvremenu nije poduzeto ništa. Iskazan je samo plan da se Zagrebački velesajam ponovno osamostali, mada bez svojih nekretnina – iz gradskog holdinga može otići jedino sirotinjski, lišen imovinskih briga. Ušao je tamo s desetak milijuna kuna ušteđevine, danas je u dugu od preko 50 milijuna, zbog troškova održavanja i rasta narasle mu komunalne naknade, što je možda bio jedan od načina da se poduzeće oslabi i pripremi za rasprodaju vrijednog zemljišta. Preostali njegovi radnici čak su potjerani iz upravne zgrade i upućeni u prazne paviljone.

Jasan recept za bolje sutra

„Poduzeće je postalo žrtva ustrojstva gradskog holdinga. Jasno je da globalna kriza utječe na stagnaciju Zagrebačkog velesajma, ali to je samo jedan dio razloga, onaj objektivni“, rekao nam je Mladen Novosel, predsjednik najveće hrvatske sindikalne središnjice, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, koji je i ranije kritički opservirao upravljanje Velesajmom. I on je implicitno izrazio sumnju da višegodišnje nestručno upravljanje nije slučajnost, jer se pokazalo kome bi ono takvo moglo ići na ruku. Krugovi o kojim je riječ nerijetko ističu tezu da Zagrebački velesajam nema budućnost.

„Sad kad je poduzeće dovedeno na rub propasti, opet mu se nudi samostalnost“, ističe Novosel za DW, „ali uz aspiracije prema golemim nekretninama na izuzetno atraktivnom prostoru. Stav SSSH-a o budućnosti poduzeća je jasan: brojni sajmovi u najširoj regiji dobro posluju, i ne vidimo nikakav razlog da se i ovaj naš, uz dodatni stručni angažman, ne vrati na put uspjeha“. To bi naravno značilo da poduzeće mora ostati u posjedu svojih nekretnina, da ne spominjemo stanje šireg privrednog konteksta. Tek tako bismo prvu iduću „okruglu“ godišnjicu postojanja Zagrebačkog velesajma mogli opet dočekati u živom radnom okruženju.