Gdje su nestali skvoteri?

Skvot i skvotiranje, anglizmi u hrvatskom jeziku od squat – čučanje, pojavili su se u ovdašnjoj javnosti sredinom 90.-tih. kao potreba mladih za nekim alternativnim i smještajem i prostorom za druga i drukčija glazbena i kulturna događanja od onih prevladavajućih u tadašnjem hrvatskom društvu. No, nisu dugo potrajala. Najpoznatiji su skvotovi na zagrebačkoj Trešnjevci te tzv. Vila Kiseljak, nedaleko od studentskog doma na Savi.

Skvot na Trešnjevci funkcionirao je kao okupljalište punk i havy metal pobornika, ali je uništen u jednom napadu skinheadsa, koji policija nije spriječila, iako je njihova stanica udaljena jedva deset minuta hoda. Skvoteri su se potom prebacili u jedno bivše tiskarsko skladište, gdje je udruga Mreža društvene solidarnosti uspostavila besplatni dućan po principu “uzmi ili ostavi” a planirana je kuhinja za kolektiv “Hrana, a Ne oružje” te otvaranje mjesnog centar, oazu nekonzumerizma i solidarnosti unutar susjedstva. Prostor je zaživio samo na 10 dana, koliko je trebalo policiji da ih izbaci.

Treći, široj javnosti poznati skvot, onaj je nadomak studentskog doma na Savi. Iako gradske vlasti planiraju srušiti Vilu Kiseljak i na tom mjestu sagraditi školu, ondje se povremeno zatekne neki stanar: (“Pa ja sam tu već par dana. Nisam imao gdje otić, nisam imao novaca. I čuo sam da je ovo neka kuća za skvotere.”

Skvotiranje u razvijenim demokracijama ima dugu tradiciju, a u Hrvatskoj svaki pokušaj propada ili zbog netolerantnosti sredine ili zbog primamljivosti terena za građevinske lobije, ističe Vedran, jedan od skvotera koji su pronašli i boravili u Vili Kiseljak. Na pitanje zašto je tomu tako, odgovara: "Pa jednostavno su imali takvu kulturu da je to normalno. London, Berlin su toliko golemi da su skvoteri nezaustavljivi."

Sociolog s Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar Benjamin Perasović, koji je i sam boravio u nekoliko skvotova diljem Europe, smatra kako presija prema skvoterima nije pohvalna za hrvatsko društvo:

“Mladi nisu uniformni niti ih ne treba siliti da budu uniformni, ko što ih je ideologija u socijalizmu silila, nego da mogu postojati takvi nekakvi otoci nezavisne i nekomercijalne kulture.”

Direktorica Instituta za demokraciju Andreja Feldman suglasna je s Perasovićem te smatra kako treba senzibilizirati javnost za takva stremljenja mladih:

"Dakle, jako puno se treba raditi na osvještavanju o tome kako je potrebno mijenjati obrasce ponašanja, koji su u našem slučaju, sasvim sigurno, još vrlo konzervativni.”

Skvoteri su izvorno osobe koje bespravno useljavaju u nečiji stan ili kuću, no riječ se uvriježila za moderne nomade, nekadašnje hipije i današnje alternativce. Kako u Zagrebu, kao i uostalom u cijeloj Hrvatskoj, postoji još cijeli niz praznih, napuštenih i neiskorištenih prostora, koji propadaju i ne pronalaze svoju svrhu, bolje je da ih neko skvotira nego da propadaju, dok njihovu vrijednost ne otkrije građevinska mafija. Jer, skvoteri na specifičan način transformiraju napuštene ili prazne prostore i spajaju svakodnevni život, umjetnost i društveni angažman. S obzirom na to, ali i činjenicu da skvoteri nisu baš skloni izlaziti u javnost sa svojim pričama, za nadati se je da neki skvotovi u Hrvatskoj ipak postoje.