"Glazba je moja religija"

„Pjevanje za mene ima isti učinak kao i recitiranje mantri“, izjavila je nedavno u jednom intervjuu Gianna Nannini. „Kada pjevam osjećam se kao da sam u transu. To me čini sretnom i ono mijenja stanje moje svijesti. I upravo taj osjećaj želim prenijeti drugima. No, usprkos tome – ja nisam religiozna“, dodala je talijanska rock ikona Nannini. Njezino stajalište i osjećaje dijele i mnogi drugi njezini kolege. I Jimi Hemdrix kao i Santana kažu kako se potpuno stapaju sa svojom glazbom i ekstazom koju pri tome osjećaju. To potvrđuju i oni koji ih slušaju; njihovi obožavatelji osjećaju isto. Glazba i ritam očito djeluju na podsvijest. „To nije čudno. Glazba i religija imaju iste korijene. Obje izazivaju osjećaje koje je teško opisati riječima. Iskustva kroz koja se s njima prolazi nadilaze svakodnevna stanja svijesti“, kaže Švicarka Maria Spychiger, psihologica.

Spiritualna snaga glazbe osjećala se još u njezinim začecima, na samom početku ljudske povijesti a osjeća se i postoji i dan danas. Još uvijek, u 21. stoljeću šamani u svojim ritualima koriste bubnjeve ili razne druge instrumente. Kod mnogih naroda glazba nije samo dio slobodnog vremena, već oni putem nje stupaju u kontakt s božanskim.

I u kršćanstvu je glazba igrala jednu vrlo važnu ulogu. Od gregorijanskih napjeva, preko Bachovih kantata pa sve do gospela – glazba je uvijek pronalazila načina da svojim jezikom izrazi žalost i radost, meditaciju i ekstazu. Glazbeni psiholog Heiner Gembris iz Paderbornea, glazbu uspoređuje s anđelima. „Ona je kao krilo anđela koje nas dirne i čija nas kratka prisutnost navodi na vjerojavanje da postoji nešto veće, nešto što nas može iznijeti daleko izvan granica našeg svijeta“, kaže Gembris.

Spiritualnost – bez religije

Pa ipak, u zapadnom, sekularnom društvu, ovaj religiozni aspekt glazbe sve više odlazi u pozadinu. No, istodobno, obožavanja Majke Božje ili drugih svetaca, onako kako su to činile generacije ovdašnjih baka i djedova, prisutna su još uvijek. Jedina je razlika što su oni promijenili svoj izgled. Mladi svoja obožavanja prenose na glazbene zvjezde, a ono što su nekoć vjernici doživljavali na religioznim ritualima, oni osjećaju na koncertima. Ovdje mladi traže i pronalaze radost i utjehu. „Duhovnost ne proizlazi samo tako iz nekog čovjeka, već je ono rezultat svega što se oduvijek nalazilo u određenoj kulturi. Glazba za mnoge ima veliku vrijednost i oni ovdje pronalaze značaj i životni smisao. Neki čak putem glazbe reguliraju svoje religiozne potrebe“, objašnjava Spychiger.

Obožavatelji glazbe poput 36-godišnje Elisabeth Dick, potvrđuju navode švicarske znanstvenice. „Ranije sam rado slušala Enigmu. Ova lagana i meka glazba je za mene bila apsolutno spiritualna, i imala sam osjećaj kao da lebdim u nekim drugim sferama. No, danas radije posjećujem rock koncerte. Na prvi pogled se ovi koncerti ne čine tako, no vjerujete mi, kada stotine ljudi istodobno pjeva, to vas ponese. Tada se doista osjećam kao u transu“, kaže Dick.

Slično se može vidjeti i na raznim partijima na kojima se sluša isključivo tehno glazba. Mladi se pokreću kao u transu a istraživanja potvrđuju kako ovaj ritam preko živčanog sustava djeluje na cijelo tijelo. To očito dobro znaju i oni koji puštaju dobro odabranu glazbu. Nakon nekoliko sati, većina plesača doista pada u stanje slično religioznom transu. Samim time, neki su u međuvremenu stekli status pravog božanstva. I američka pjevačica Pink u jednom svom velikom hitu kaže:“God is DJ“ (Bog je DJ“).

Religiozni simboli kao provokacija

Osim toga, na koncertima i partijima velikih zvijezda, obožavatelji stječu i osjećaj pripadnosti s drugima. Putem razliöitih određenih rituala, načina odijevanja ili nakita, oni se svjesno ograđuju od drugih grupa a time i od drugih glazbenih smjerova.

Ovu mistifikaciju određenih umjetnika itekako koristi i glazbena industrija. I ona daje svoj veliki doprinos kako bi određene glazbenike stilizirala do veličine pravih božanstava. A fascinacija i želja mladih da i sami jednog dana postanu ikone, najbolje se može vidjeti u raznim televizijskim emisijama poput "Hrvatska traži zvjezdu“. Oni privlače ogroman broj mladih koji žele pokušati napraviti sličnu karijeru kkvu imaju njihovi glazbeni idoli.

No, kakvu ulogu religija igra u životu samih glazbenika – to ovisi od slučaja do slučaja. Neki poput njemačkog pop pjevača Xaviera Naidooa, svoju vjeru prenose i na svoju glazbu i tekstove. Drugi pak, svjesno koriste razne religiozne simbole kojima žele provocirati. Primjerice, Madonna je tako svojevremeno na svojim dlanovima naslikala crvene mrlje, „Isusove rane“. Vatikan je pobjesnio a njoj samoj je ova akcija donijela još više popularnosti.

Pseudoreligiozna insceniranja samih sebe

Neke druge zvjezde, poput recimo preminulog Michaela Jacksona, na sceni slave i insceniraju sami sebe – pomoću vatre i bombastičnih svjetlosnih efekata. Ovakvim scenama glazbenici djeluju kao otkupitelji, bogovi koji odozgo gledaju na svoj narod koji se nalazi negdje dolje na zemlji. Drugim riječima, koncerti tako mutiraju u glazbeni show koji koristi simbole koji podsjećaju na Stari Testament. Jedina je razlika da posjetitelji koncerta, svog boga mogu osobno vidjeti“, kažu psiholozi.

Iako je riječ o trikovima, ovakve analize mladi i uopće obožavatelji određenih glazbenih ikona, uopće ne žele čuti. Njima je najvažnija zabava. „Kad s prijeteljima odem na neki rock koncert, to je za mene kao oslobođenje, kao let prema nebu. Sve loše što se skupljalo cijelog tjedna, stres na poslu, sa šefom, sve odjednom nestaje i postaje sasvim svejedno. Tada imam osjećaj kao da sam doista negdje stigao, ne neko mjesto u samo mojem svijetu“, kaže jedan 19-godišnjak.