Glazbom protiv siromaštva

Proba u Beethovenovoj dvorani u Bonnu: Omladinski orkestar Simona Bolivara iz Venezuele pod ravnanjem svog dirigenta Gustava Dudamela uvježbava «Eroicu», 3. simfoniju Ludwiga van Beethovena. Od mladih glazbenica i glazbenika se traži koncentracija, jer i probe i koncert snima televizijska ekipa. Nekoliko svirača koji nastupaju tek u drugom dijelu zasjelo je u zamračeno gledalište kako bi malo odspavali. Tko je već imao prilike doživjeti ovaj orkestar na pozornici, teško može zamisliti da su mladi umjetnici kod kuće, u Venezueli, suočeni dijelom s golemim socijalnim problemima. Mnogi od njih potječu iz siromašnih četvrti velegradova ili zabačenih sela i na vlastitoj su koži osjetili jad i bijedu.

Da im je uopće omogućeno da nastupe u Njemačkoj, treba zahvaliti ambicioznom projektu venezuelanskog glazbenika, dirigenta i političara Josea Antonia Abreua, pripovijeda direktor orkestra Igor Lanz: «Utemeljitelj ‹Sisteme›, dr. Jose Abreu, je svojom čvrstom voljom, svojom vizijom i nepopustljivim angažmanom postigao da projekt zaživi i da se razvije. Glavna je zamisao bila podariti smisao provođenju slobodnog vremena kod djece i mladih, kako bi se putem glazbe integrirali u društvo i postali uzorni građani. Ta je ideja kasnije prerasla u mrežu koja obuhvaća cijelu zemlju Venezuelu.»

Preko orkestra do društvene integracije

Godine 1975. Abreu, koji je tada bio venezuelanski ministar kulture, osnovao je diljem zemlje male glazbene škole, takozvane nukleuse (jezgre), u kojima je djeci i mladima iz siromašnih četvrti ponuđena prilika za instrumentalnu naobrazbu. Projektom pod nazivom «Sistema» danas je obuhvaćeno gotovo četvrt milijuna mladih glazbenika, povezanih u mrežu od 125 omladinskih i šezdesetak dječjih i predškolskih orkestara u svim saveznim pokrajinama države Venezuele. Jedini uvjet za prijam u «Sistemu» je pohađanje neke od općeobrazovnih škola. Isto vrijedi i za takozvanu djecu s ulice koji na taj način prvi put u svom životu stječu izglede za budućnost.

Mjesta otvaranja glazbenih škola su pomno odabrana, ističe Igor Lanz: «Važno je naglasiti da su nukleusi u Venezueli izgrađeni svuda gdje djeca i mladi imaju najmanje društvenih izgleda, bilo u siromašnim četvrtima gradova, bilo u unutrašnjosti zemlje, gdje ničega nema. To je golemom broju pojedinaca i obitelji omogućilo da se preobraze u građane, da postanu netko i nešto, da sudjeluju u društvenim tokovima. Jer, što čovjek uči u orkestru? On se uči socijalnom suživotu i, ako hoćete, temeljnim vrijednostima demokracije: solidarnosti, štovanju drugog, vrijednostima zajedništva, timskom radu... Svemu tome se uči od malih nogu, a sve to kasnije ima odražaja i na društvo.»

Model za gotovo cijelu Latinsku Ameriku

Tko je jednom čuo Omladinski orkestar Simona Bolivara, zacijelo je bio oduševljen silnom muzikalnošću njegovih članova. No, kako izgleda njihova budućnost, kada napuste orkestar? Tek će se nekolicina njih, kaže Igor Lanz, kasnije odlučiti za glazbeničku karijeru. No, unatoč tome, bivši članovi ostaju privrženi i usko vezani uz «Sistemu», čak i kada se odluče za posve drugačija zanimanja. Model Josea Antonia Abreua u međuvremenu su preuzele i mnoge zemlje Latinske Amerike.

Glazba je, kao što se iz toga jasno vidi, ključ boljeg života, zaključuje Igor Lanz: «Kontakt s glazbom daje poticaje i podaruje duševne strukture pa te osobe, koje još i danas žive u teškim prilikama, nadilaze same sebe i same se dobro znaju nositi s tim poteškoćama i problemima u vlastitoj obitelji i šire. Ti se mladi ljudi, premda često potječu iz deprimirajućeg okruženja, ipak odlučuju za pomoć i potporu. U međuvremenu mnogi od njih u svoje slobodno vrijeme dragovoljno podučavaju sviranje instrumenata. Oni su postali multiplikatori i u tome je golema snaga.»