1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Godišnji pregled gospodarstva

Anđelko Šubić29. prosinca 2005

Nezaposleni, dugovi - i "duboka kriza" Europske Unije

https://p.dw.com/p/9ZO4
Foto: AP

Ako je ikad i postojala granica između gospodarstva i politike, ona postaje sve blijeđa i možda je upravo to odgovor na pitanje, koji je gospodarski trend bio dominantan u godini koja je iza nas: sve je jasnije kako se međunarodni sukobi vode zbog sve rijeđih i dragocjenijih sirovina i sve je očitije kako i unutarnja stabilnost neke zemlje visi o tankoj niti poslovnih odluka. Na Zapadu se pak to pitanje svodi na prebrojavanje koliko će se pogona zatvoriti i koliko će se ljudi priključiti već zastrašujućoj vojsci nezaposlenih. I zato je upravo gospodarski rast postao najvažnijim pitanjem gdje neke vlade ostaju ili padaju - kao što se dogodilo u Njemačkoj.

Rast i dalje problem

Jer sa stopom rasta u Europi nema tko biti zadovoljan: u prosjeku nije bila veća od 1,5% a u "teškoj kategoriji" kontinenta - Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji - nije bilo čak ni toliko. Umjesto toga, neprekidno raste zaduživanje - na primjer, u Francuskoj je zaduženost javnog sektora 1980. bila još samo 20 posto, prošle godine je to već bilo 65% bruto-proizvoda. Rezultat je državni deficit veći od takozvanih "Maastriških kriterija" o stabilnosti eura - i u Njemačkoj i u Francuskoj iako su obje zemlje tek uz crne trikove uspjele ove godine izbjeći konkretne sankcije zbog svojih prekršaja. U još uvijek najvećoj privredi naše planete, u Sjedinjenim Američkim Državama je stopa rasta bila kud i kamo veća - 3,5% tako da je i među posljednjim potezima Alana Greenspana koji napušta svoj položaj šefa Federalne banke, bilo sustavno povlačenje kočnice rasta - sve do preko 4%. Ali ako slušamo vijesti iz Novog Svijeta, teško nam može biti jasno u kojoj se to sferi taj rast odvija: jesenas su stečaj objavili i "Delta" i "Northwest Airlines" pa su tako četri od sedam najvećih američkih zračnih prijevoznika u stečaju. Tradicionalni dobitnici u svakom "zlatnom dobu" - automobilska industrija ove je godine vodila ogorčenu bitku za svakog rijetkog kupca, a gigant kao što je General Motors planira ukinuti 30.000 radnih mjesta i već mora strepiti da će ga sa prvog mjesta, ne samo po dobiti nego i po apsolutnom broju prodanih automobila prestići Toyota.

"General Motors izgleda da je na istom putu kao i čelični div 'Betlehem', neke zračne kompanije i telefonski koncern AT&T. Svi su oni bili veoma uspješni ali su prespavali promjene u globalnoj konkurenciji." misli profesor Peter Morici sa Sveučilišta Maryland. A što je ta "globalna konkurencija" - može se opisati veoma kratkim receptom: u jagmi za što većim profitom, preseliti sve što se preseliti može u - Kinu.

Sve se slijeva u Kinu

U Kinu u kojoj radnici još uvijek na mjesec dobiju ono što na Zapadu zarade za jedan dan. Zato uopće ne čudi vijest o "maloj statističkoj grešci" koja je objavljena potkraj godine: Kinesko gospodarstvo već je sada kud i kamo veće nego što se pretpostavljalo. Jer, tamošnji statističari zanemarili su ogromnu mrežu uslužnih djelatnosti koja je teška oko 237 milijarde eura i kada su ubrojali i tih 17% ukupnog BNP-a, Kina se već za 2004 katapultirala na 6. mjesto svjetske ljestvice. Doduše, ako se i takav bruto-dohodak podijeli u najmnogoljudnijoj državi svijeta, onda Kina ostaje negdje među zemljama u razvoju ali Kina raste i dalje i to stopom od nekih 9% tako da je već 2005 je vjerojatno da je za sobom ostavila i Francusku i Veliku Britaniju i postala broj 4 na našoj planeti. Povjerenik za trgovinu Mendelson: "Kina je oduvijek bila izazov za Zapad i u desetljećima koje dolaze, ona će to i ostati. Kineska ogromna armija radne snage, njena ogromna potreba za energijom i sirovinama i njeni napori da kao izvoznik osvoji svjetsko tržište, predstavlja veliki izazov za njene partenere. To moramo prihvatiti. Ali izazov ne mora nužno značiti i prijetnju."

Poplava tekstila

Ali početkom godine u jednom su području popustile i posljednje brane uvoza iz Kine i to više nije bila samo prijetnja - nego poplava: ukinute su kvote za tekstil i tekstilne proizvode. I Europa i Sjedinjene Države ubrzo su pokušale zaustaviti rijeku povoljnih tekstilnih proizvoda koji su izbacile iz utrke vlastite proizvođače a Europa se osobito proslavila u svom neslavnom poduhvatu. Naime - na pritisak prije svega zemalja sa Juga; Italije, Španjolske ali i Francuske - postignut je dogovor sa Pekingom da se ipak ograniči uvoz tekstila u Europu. No onda je došao pritisak zemalja sa Sjevera: Nizozemske ili Velike Britanije koje jedva da još i imaju vlastitu tekstilnu proizvodnju, da se te, jedva dogovorene kvote ukinu jer su tamošnji trgovci odjednom dospjeli u situaciju da su im jakne od odijela u skadištu, ali da su hlače u kontejneru koji je iz Kine zaglavio na carini. Washinton je pak Kinu pokušao dovesti u red i makroekonomskim instrumentima: da Kina konačno poveća vrijednost svoje valute prema dolaru - odnosno da ga stavi na slobodno tržište. To bi za glavnog bankara Amerike, Alana Greenspana bio logičan korak u kineskoj mješovitoj privredi Deng Xiaopingovih "crnih i bijelih mačaka" koje su važne samo ako "love miševe" - dakle zarađuju novac: "Imali biste bivši komunistički sustav koji bi i dalje bio komunistički sistem ali koji bi prihvatio tržišnu privredu kakvu žele."

Najslabiji prolaze najlošije

Iako je Kina ove godine načelno udovoljila tim zahtjevima, glavni problem je ostao: u svijetu globalnih tržišnih kretanja, oni najslabiji prolaze uvijek najgore. Međunarodno, konferencija Svjetske trgovinske organizacije u Hong Kongu je doduše donijela nešto kao sporazum na temelju najmanjeg zajedničkog nazivnika i obećanje siromašnim poljoprivrednim zemljama kako će Europa uglavnom ukinuti svoje subvencije poljoprivrednicima do godine 2013. Ali to znači da će se teret još više svaliti na najslabiju kariku onda tu, u društvu Zapada: ovdašnje male poljoprivrednike koje jedva uspjevaju preživjeti pred poplavom još jeftinije hrane, nezaposlene koji su u Njemačkoj od ove godine zahvaćeni programom Harz 4 - što je drugim riječima, svođenje pomoći za nezaposlene nakon određenog vremena na veoma skromnu socijalnu pomoć. Ali i na zaposlene koji moraju strahovati kako će i njihova tvrtka ukinuti radno mjesto i preseliti proizvodnju tko zna gdje - iako već i sad iskazuje rekordnu dobit.

Deutshe Bank, Telekom, Daimler-Chrysler, Opel, Volkswagen, AEG-Elektrolux, Continental - popis poduzeća čiji su direktori u istom dahu objavili rekordnu dobit i onda najavili ukidanje na tisuće radnih mjesta je veoma, veoma dug. Doduše, to u Njemačkoj još nije dovelo do pobune kao što smo je vidjeli u Parizu i ostalim predgrađima francuskih gradova, ali proslava 1. svibnja i u Njemačkoj je popraćena žestokim riječima o "kapitalizmu skakavaca"

Politika mora dati jasan smjer

No mora se dodati kako je već tada počela izborna borba u Njemačkoj koja je završila kako je završila - tijesnom većinom kršćanskih demokrata pred socijaldemokratima jer birači očito niti jednoj stranci nisu baš povjerovali da zna, kako da ovu zemlju doista izvede iz nevolja. Uostalom, to se može reći i za čitavu Europsku Uniju: zadatke je postavio i sam Tony Blair kada je Velika Britanija preuzimala predsjedavanje Europskom Unijom: "Uvijek iznova mi se prigovara kako namjeravam napustiti socijalni model koji vlada u Europi. Ali recite mi: kakav je to socijalni model koji ostavlja 20 milijuna ljudi bez posla, produktivnost koja je iza Američkog, koji omogućava da više studenata diplomira u Indiji nego u Europi i koji - prema svim pokazateljima moderne ekonomije; tehnologiji, razvoju i istraživanju, broju patenata; pokazuje pad a ne rast. Indija će povećati svoj biotehnološki sektor u slijedećih pet godina za pet puta. Kina je povećala izdavanja za istraživanje i razvoj tri puta u posljednjih pet godina. Smisao našeg socijalnog modela jest da poveća našu mogućnost u svjetskom natjecanju, da pomogne našim ljudima da izađu na kraj sa globalizacijom, da iskoriste njene prednosti i izbjegnu nedostatke. Naravno da trebamo socijalnu Europu. Ali to mora biti socijalna Europa koja funkcionira."

Ali eto - na samom kraju 2005 i kraju britanskog predsjedavanja, europska i socijalna i gospodarska politika više kašljuca, štekeće, poskakuje nego što bi poletjela - barem kao što je proljetos poletjeo najveći Airbus 380, najveći putnički avion svijeta i ponos europskih inženjera i industrije. Doduše, mnogi stručnjaci tvrde kako postoji znakovi za promjenu trenda, još više njih smatra kako ništa od poduzetog neće moći zaustaviti obične tijekove gospodarstva gdje novac ide uvijek tamo gdje je zarada najveća.