1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Godišnji pregled svjetske politike

Heinrich Bergstresser2. siječnja 2005

Najvažniji politički događaji u 2004. godini odigrali su se početkom studenoga u Sjedinjenim Američkim Državama i u Parizu: predsjednički izbori u SAD-u i smrt palestinskog predsjednika Jassera Arafata.

https://p.dw.com/p/9ZI5

Predsjednički izbori u SAD-u

Američki je narod s jasnom većinom glasova ponovo izabrao Georgea Busha za predsjednika unatoč spornom ratu u Iraku, skandalu zbog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu, nepostojanju oružja za masovno ubijanje u Iraku. I prije nego što su bili prebrojani svi glasovi demokratski kandidat John Kerry priznao je svoj poraz. Bush se odmah nakon toga obratio građanima i to u iznenađujuće pomirljivom tonu:

“Novi mandat je također i nova šansa za pružanje ruku čitavoj naciji. Mi smo jedna zemlja sa zajedničkim Ustavom i istom budućnošću koja nas povezuje. Ako ćemo se ujediniti i surađivati, onda veličina Amerike više neće imati granica.”

Predaja vlasti i borbe u Iraku

Neposredno nakon izbora Bush je u Iraku započeo dugo očekivanu vojnu ofenzivu protiv pobunjeničkog uporišta u Falluji. U samo nekoliko dana ubijeno je više od tisuću pobunjenika, nekoliko stotina ih je uhićeno i Falluja je osvojena. No, u tom gradu još uvijek ne vlada mir. U ofenzivi je poginulo i više od 30 američkih vojnika, a nekoliko stotina je ranjeno. Unatoč tome što stanje u zemlji još uvijek nije stabilno, iračka je privremena Vlada na čelu s Ijadom Allawijem raspisala izbore za 30. siječnja 2005. godine. Na njima će biti izabrana prijelazna Vlada koja će u roku od godinu dana pripremiti održavanje ustavnog referenduma. Tek nakon toga će Irak ponovo steći punu suverenost.

Da podsjetimo: krajem lipnja američki je civilni upravitelj Paul Bremer vratio Iraku njegovu ograničenu suverenost, a nekoliko dana kasnije uhićen je i bivši irački predsjednik Saddam Hussein, kojemu je odmah pročitana i optužnica, uz ostalo, i za zločine protiv čovječnosti i genocid. Paul Bremer je sam pročitao svoj povijesni proglas:

“Kao što je i predviđeno Rezolucijom Ujedinjenih naroda pod brojem 1546, američka je civilna uprava okončana s 28. lipnjem. Okupacija je završena. Iračka privremena Vlada dobiva punu suverenost. Pozdravljamo to što je Irak uspio ostvariti sve pravne temelje kako bi postao jednom od slobodnih nacija ovoga svijeta. Potpisao: Paul Bremer, bivši civilni upravitelj."

Tijekom cijele godine iz Iraka je skoro svakodnevno javljano o terorističkim napadima. Posebno brutalni bili su napadi početkom ožujka u Kerbali, krajem srpnja u Bakubi i krajem rujna u Samarri, gdje je život izgubilo 30 djece. Sredinom lipnja u Iraku je poginuo i 1000. američki vojnik, a Britanci su do kraja studenoga zabilježili 70 žrtava. Pa ipak, u međunarodnoj zajednici prevladavalo je mišljenje da se Irak mora obnoviti zajedničkim snagama. Dio tih napora je i oprost velikog dijela iračkih dugova, čemu se priključila i Njemačka.

Dio masovnog otpora iračkih pobunjenika bile su i brojne otmice i ubojstva pojedinih talaca. Brutalno je smaknuto najmanje 20 otetih osoba, većina njih čak pred kamerama čije su snimke emitirane u internetu, poput Britanca Kennetha Bigleya ili Amerikanca Nicka Berga. Žrtve otmica bili su i Iračani. Tako su pristaše terorističkog vođe al-Sarkawija u listopadu smaknuli 50 iračkih novaka. Jedna od najpoznatijih žrtava bila je Irkinja Margret Hassan, koju su otmičari ustrijelili sredinom studenoga. Ona je nekoliko godina vodila ured humanitarne organizacije Care u Bagdadu.

Smrt Jassera Arafata

Samo nekoliko dana nakon ponovnog izbora Georgea Busha za predsjednika u Parizu je nakon teške bolesti preminuo palestinski predsjednik Jasser Arafat. Vijest o njegovoj smrti službeno je priopćio liječnik Christian Estripeau:

"Jasser Arafat, predsjednik palestinske Vlade, umro je 11. studenoga u 3 sata i 30 minuta."

Vlast je u palestinskoj autonomnoj upravi nakon toga preuzeo palestinski premijer Ahmed Kurei, predsjedanje Palestinskom oslobodilačkom organizacijom bivši premijer Mahmud Abbas, a predsjedničku dužnost dotadašnji predsjednik Parlamenta Rauhi Fattah. Izbori su najavljeni za 9. siječanj 2005. godine. Arafatova je smrt otvorila nove perspektive za pregovore i za ponovno pokretanje mirovnog procesa. Istovremeno, bez dva najvažnija predstavnika u 2004. godini ostala je i radikalna palestinska organizacija Hamas. Izraelska je Vlada u više ciljanih napada ubila veći broj palestinskih ekstremista. Krajem ožujka u raketnom je napadu poginuo jedan od vođa Hamasa šeik Ahmed Jassin, nakon čega je glasnogovornik Hamasa Abdel Aziz Rantissi slijedećim riječima izrazio mržnju prema Izraelu:

“Došlo je vrijeme da shvatite da su Židovi neprijatelji našeg naroda. Vjernici nemaju većega neprijatelja. Židovi su ubojice proroka, a danas su ubili jednog muškarca koji je slijedio proroka.”

Samo nekoliko tjedana kasnije u ciljanom izraelskom zračnom napadu u Pojasu Gaze ubijen je i Rantissi, koji je prethodno imenovan vođom Hamasa. Sharon je svojim vojnicima čestitao na toj akciji i preko svog glasnogovornika Raanana Gissina poručio: "Jasno je da ćemo i dalje poduzimati sve što je potrebno za našu samoobranu i prema teroristima postupati bez milosti. Odlučjujuće poteze moraju povući Palestinci. Ili će odmah poduzeti korake protiv terorističkih organizacija ili će te organizacije uništiti život najmanje milijun i 800 tisuća Palestinaca koji danas žive u Pojasu Gaze.”

U usporedbi s godinom ranije smanjen je broj samoubilačkih napada na Izrael, mada je već krajem siječnja 2004. u eksploziji bombe podmetnute u autobus u Jeruzalemu poginulo je deset ljudi. Tih je dana uz njemačko posredovanje ipak došlo do razmjene poginulih i zarobljenih. U Izrael su dopremljeni posmrtni ostaci tri izraelska vojnika, a na slobodu je pušten i jedan izraelski poslovni čovjek. Istovremeno je Izrael predao tijela 60 Libanonaca koji su poginuli u borbama protiv Izraela i iz zatvora pustio 400 Palestinaca. Izraelski predsjednik Mosche Katzav zahvalio se njemačkoj Vladi:

“Izrelska Vlada zahvaljuje se njemačkom kancelaru Gerhardu Schroederu i gospodinu Ernstu Uhrlauu za njihovo posredovanje i za to što su nastavili svoje napore kako bi se i Ron Arad vratio kući."

U ožujku je izvršen napad na luku Aschdod, a serija atentata nastavljena je i u srpnju i studenome u Tel Avivu te u kolovozu u Beershevi. Odgovornost za napade preuzeli su Brigade mučenika al-Aqse, Hamas i Narodni front za oslobođenje Palestine. Nasilje se nije zaustavljalo sve do Arafatove smrti. Na obje su strane stradali mnogi nedužni civili.

Terorističke akcije širom svijeta

Teror nije ostao ograničen samo na Irak, Izrael i palestinska područja. Za vrijeme proslave u povodu završetka Drugoga svjetskoga rata, 9. je svibnja ove godine u čečenskom glavnom gradu Groznome eksplodirala bomba koja je ubila predsjednika Ahmeda Kadirova. Političara odanog Moskvi nakon dirigiranih izbora u kolovozu zamijenio je Alu Alhanov. U susjednoj Sjevernoj Osetiji u Beslanu čečenski su pobunjenici početkom rujna zaposjeli su jednu školu, a učenike i učitelje uzeli za taoce. Oslobađanje je provedeno uz korištenje sile, što je odnijelo 300 ljudskih života. Samo nekoliko dana prije toga u samoubilačkom napadu Čečena eksplodirala su dva ruska zrakoplova puna putnika. Krajem ožujka u Uzbekistanu je u nekoliko atentata poginulo najmanje 40 ljudi.

Krajem svibnja i zatim početkom prosinca Saudijska Arabija je ponovno bila cilj terorističkih napada. U napadu na naftnu luku El Khobar poginulo je više od dvadeset ljudi, čime se broj stranaca koji su ubijeni u toj zemlji povećao na trideset. Osjećaj da su sigurni je raspršio, unatoč svim zaklinjanjima prijestolonasljednika Abdullaha: "Stranci su ovdje u zemlji kako bi pomogli. Zato smo ih bili pozvali. Prema (islamskom pravu) šariji oni su pod našom zaštitom."

Ali, nakon višemjesečnog mirnog razdoblja militantni su islamisti 6. prosinca napali novi cilj u Saudijskoj Arabiji - američki konzulat u lučkom gradu Džedi. Pripadnici saudijskog ogranka Al Qaide zaposlene u diplomatskom predstavništvu uzeli su kao živi zid, međutim u opsadu su saudijske sigurnosne snage vrlo brzo okončale. U žestokoj pucnjavi poginulo je najmanje devet ljudi, među njima i napadači.

Početkom listopada teroristi su u egipatskim turističkim centrima na Crvenom moru Tabi, Nueibi i Ras el Shaitaniju uništili hotele i ubili najmanje trideset ljudi, više od stotinu bilo je ranjeno. Većina žrtava bili su turisti iz Izraela, koji ovdje već godinama redovito provode godišnji odmor. – Ljudi su u terorističkim napadima ginuli i u Indoneziji, Pakistanu, Turskoj.

Predsjednički izbori u Afganistanu

Ali u međunarodnoj je politici bilo i značajnih pozitivnih trendova. Tako je u Afganistanu velika plemenska skupština, Loya Džirga početkom godine donijela novi ustav, koji je otvorio put ka općim demokratskim izborima. Dok su parlamentarni izbori odgođeni za 2005. godinu, u listopadu je, kao što se i očekivalo, dotadašnji prijelazni predsjednik Hamid Karsai izabran za državnoga poglavara. Prilikom glasovanja na prvim slobodnim izborima nakon trideset godina, Karsai je izjavio kako je to bio veliki dan za afganistanski narod.

Svečanost na kojoj je Karsai dao prisegu održana je u nazočnosti velikog broja gostiju iz inozemstva, među kojima su bili glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer, posebni UN-ov izaslanik Lakhdar Brahimi, američki dopredsjednik Dick Cheney i ministar obrane Donald Rumsfeld. Hamid Karsai je u svom prvom službenom govoru rekao kako je svaki glas bio glas za Afganistan, čak i ako je bio namijenjen za nekog drugog kandidata. Među osamnaest kandidata bila je i jedna žena.

Predsjednički izbori u Gruziji i Ukrajini

Bez većih iznenađenja početkom godine su prošli i predsjednički izbori u kavkaskoj republici Gruziji, gdje je vrlo glatko pobijedila nova politička zvijezda Mihail Sakašvili. Gotovo godinu dana kasnije ukrajinski je predsjednik Leonid Kučma vjerovao da će ga bez većih problema naslijediti njegov favorit, Viktor Janukovič. Međutim, račune mu je pomrsio oporbenjak Viktor Juščenko s kojim je ušao u drugi krug. Iako je izborno povjerenstvo u Kijevu brže-bolje Janukoviča proglasilo pobjednikom, Juščenko, ali ni međunarodni promatrači, Europska unija i Sjedinjene Države nisu dopustili da se preko prigovora o manipulacijama izbora prijeđe olako. Danima i noćima su Ukrajinci, unatoč hladnoći stajali na ulici kako bi dali podršku oporbenom vođi.

"Jedini put ka kompromisu, koji bi nam mogao pomoći da riješimo sukob jest put javnoga prosvjeda. Zbog toga Povjerenstvo za obranu ustava proglašava opći štrajk. To je naš odgovor na politički nered režima Kučma-Janukovič”, izjavio je Juščenko čija se tužba kod Vrhovnog suda isplatila. Drugi izborni krug ponavljen je 26. prosinca i on je odnio jasnu pobjedu.

Izbori u Indiji i Indoneziji

Sasvim drukčije protekli su izbori u Indiji i Indoneziji. Najveća islamska država prvi puta je u svojoj povijesti izravno birala svoga predsjednika. Indonezijski su se građani izjasnili za promjenu vlasti te su u drugom krugu izabrali politički neopterećenog bivšeg generala Susila Bamanga Yudhoyonoa. On je u pravom trenutku našao prave riječi za poraženu Megawati Sukarnoputri: "Sada je vrijeme za pomirbu. Za vrijeme predizborne kampanje predsjednica Megawati i ja udaljili smo se jedan od drugog. Ali naši zajednički principi nalažu nam da već u skoroj budućnosti moramo biti jedinstveniji.”

I u najnapučenijoj demokratskoj zemlji na svijetu, u Indiji došlo je do promjene na vlasti. Dotadašnji premijer Atal Bihari Vajpayee i njegova stranka Bharatiya Janata poraženi su na izboru u svibnju – nadmoćnija je bila široka koalicija predvođena Kongresnom strankom i njezinom predsjednicom Soniom Ghandi. Umješnim šahovskim potezom Ghandi je premijersko mjesto prepustila bivšem ministru financija Manmohanu Shinghu. On je nastavio politički dijalog o delikatnoj temi Kašmiru, te o boljim odnosima sa susjednim Pakistanom, koji je s predsjednikom Pervezom Musharrafom još početkom godine započeo Vajpayee. To nije moglo promijeniti ni nekoliko teških atentata u spornom graničnom području dviju država: ”Pakistan se nada da i Indija iskazuje istu iskrenost, fleksibilnost i odlučnost, kao i Pakistan, rekao je Musharraf. ”Ovo je trenutak mira. Ne smijemo propustiti tu šansu.”

Nemiri u Kini

U susjednom golemom carstvu, Kini često je dolazilo do nemira. U provinciji Henan, ali i u gradu Wanzhouu na desetke tisuća ljudi demonstriralo je na ulicama. Bio je to nedvojbeni znak za to da ekonomska modernizacija zemlje bez političkih reformi znatno povećava potencijal socijalnih sukoba. Zahvaljujući suvremenoj komunikacijskoj tehnologiji informacijska blokada sigurnosnih snaga nije puno pomogla, te je izvanjski svijet ipak doznao za nemire. Ali vlada u Pekingu, prema riječima kineskog sociologa Maoa Shoulonga”, upravo to pokušava spriječiti: ”Vlada mora drukčije promisliti svoju politiku prema medijima. Na početku svog mandata bila je spremna takvim izvještajima o socijalnim sukobima dati više javnosti, ali nakon što su oni postali učestali, vlada je brzo prepoznala da joj to ne ide osobito u korist.”

Suprotnosti na afričkom kontinentu

Na afričkom kontinentu tijekom godine bilježili su se vrlo različiti trendovi. Sudan, Obala Bjelokosti i Demokratska Republika Kongo predstavljali su ekstremna žarišta, gdje vladaju građanski rat i kaos. Čak ni zalaganje međunarodne zajednice nisu pomogli u gašenju tih političkih požara. Istodobno su izrazito mirni i slobodni izbori u Namibiji, Mozambiku, Južnoj Africi i Gani pokazali da je demokratski napredak moguć i u Africi. Thabo Mbeki i Afrički nacionalni kongres ostali su najjača politička snaga na samom jugu kontinenta, a na vlasti je i u Gani potvrđen John Kufour i njegov NPP (???). U Namibiji je, nakon što je Sam Nujoma dobrovoljno odustao od najviše dužnosti u zemlji, predsjedničko mjesto preuzeo kandidat koji je bio po njegovoj volji, Hifikepunye Pohamba.

No u ovom prikazu, kada je o Africi riječ, nešto se ne može propustiti. Početkom listopada predsjednik novreškog odbora za dodjelu Nobelove nagrade, Ole Danholt Mjøs je objavio kako je Odbor odlučio da ”Nobelova nagrada za mir 2004. bude dodjeljena Wangari Maathai za njezine zasluge za održivi razvoj, demokraciju i mir.” Kenijka Maathai na čelu je pokreta Zeleni pojas koji je širom Afrike zasadio više od 30 milijuna stabala i prva je žena iz Afrike koja je dobila Nobelovu nagradu za mir.

Otvaranje Libije

Zanimljiv razvoj političkih zbivanja dogodio se međutim u Libiji, koja je dugo slovila kao jedna od takozvanih lopuških država. Isplata odštete članovima obitelji žrtava iz berlinske diskoteke LaBelle i atentata 1988. na PANAM-ov zrakoplov koji se srušio kod Lockerbieja i godinu dana kasnije na jedan francuski putnički zrakoplov u Nigeru, Libiju je vratila u međunarodnu zajednicu. Posebno važna bila je ponovna uspostava diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Pukovnik Moammer el Gaddafi mjesecima prije toga svoj je narod pripremao na svoju novu vanjsku politiku: ”Očito se nešto dogodilo, stvarna promjena i razumijevanje. Oni koji su nas htjeli svladati sada dolaze i rukuju se s nama, postaju naši prijatelji, a mi ćemo biti njihovi prijatelji.”