Godina dana od početka rata u Iraku

22. siječnja 2003., 40. godišnjica Elizejskog sporazuma: Njemačka i Francuska slave uz veliku pompu svoje prijateljske odnose. Zbog rata u Iraku vlade u Berlinu i Parizu pronašle su takvo zajedništvo u stajalištima kao nikada do sada. Prije toga kancelar Schröder mjesecima se kategorički protivio vojnoj intervenciji i bio je poprilično usamljen u Europi. Francuska je diplomatski bila suzdržana. U Vijeću sigurnosti su međutim Jacques Chirac i Gerhard Schröder zajedno odbacili nacrt rezolucije koji bi legitimirao vojnu intervenciju Sjedinjenih Država i njihovih saveznika.

”Zalažemo se zajednički da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda može ispuniti središnju zadaću u ovom sukobu, a to je održati međunarodni mir”.

Pod ovim “mi” Schroder ne misli samo na Njemačku i Francusku već na Europljane u Vijeću sigurnost” – premda s izuzetkom Velike Britanije. Oba državnika –Schröder i Chirac – ostavili su dojam da govore u ime cijele Europe.

Na reakcije se nije dugi čekalo. Samo dan kasnije američki ministar obrane Donald Rumsfeld stupio je pred mikrofone.

”Njemačka je problem. I Francuska je problem. Ali postoji veliki broj drugih zemalja u Europi koje ne stoje na strani Njemačke i Francuske, već na strani SAD-a”.

I tada je Rumsfeld rekao rečenicu koja je u Europi izazvala buru osjećaja:

”Kada mislite na Europu tada pred očima imate Njemačku i Francusku. Ja ne. Mislim da je to stara Europa. Kada danas promatramo cijeli europski dio NATO-a tada se gravitacijsko težište premješta prema istoku”.

Je li zaista postojao lom između ”stare” i ”nove” Europe? Ili se radilo samo o blefu kojim je američka vlada pokušala podijeliti Europljane te oko iračkog pitanja izolirati Njemačku i Francusku?

Odgovor je došao točno tjedan dana nakon Rumsfeldovih izjava: U otvorenom pismu javili su se za riječ šefovi država i vlada osam europskih država – počevši od Velike Britanije preko Španjolske, Portugala, Italije i Danske pa sve do budućih članica Unije Poljske, Češke i Mađarske. Pod naslovom ”Europa i Amerika moraju stajati zajedno” pozivaju na složnost sa SAD-om glede Iraka. Upozorenje je upućeno Schröderu i Chiracu: a ono glasi, ne stavljajte tradicionalno dobre transatlanske odnose olako na kocku. Podjela Europe u zagovornike i protivnike rata u Iraku i američke pozicije bila je time svršena stvar.

Koliko je duboka podjela između SAD s jedne te Francuske i Njemačke s druge strane moglo se prepoznati na münchenskoj konferenciji o sigurnosti početkom veljače: Rumsfeld u svom govoru pojašnjava da njegova vlada više neće promatrati poigravanje Sadama Husseina s UN-ovim istražiteljima za oružje. Diktatora se mora razoružati, u najgorem slučaju silom, kaže Rumsfeld. Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer ponovio je kako za okončanje sukoba još nisu potrošena sva mirovna sredstva. Fischer je naglasio kako ne može razumijeti američko stajalište – i tada je u svom govoru prešao s njemačkog na engleski jezik:

”Ispričavam se. Nisam uvjeren i to je moj problem!”

Tada je njemačkoj vladi uspjelo postići iznenađenje: na svoju stranu je pridobila Rusiju kao još jednu silu koja raspolaže pravom na veto u UN-ovom Vijeću sigurnosti. Nakon sastanka s kancelarom Schöderom ruski predsjednik Vladimir Putin u Berlinu je izjavio:

"Trenutno ne vidimo osnove za primjenu sile"

U tjednima nakon toga redale su se brojne diplomatske aktivnosti. No, nije bilo promjena u sukobljenim stranama – na jednoj SAD, Velika Britanija i njihovi saveznici, na drugoj Njemačka, Francuska i Rusija. Zbog veta koji se očekivao od Rusije i Francuske nije bilo moguće legitimirati vojnu intervenciju u Iraku.

Kada je "Savez voljnih" koji je predvodio Washington bez mandata UN-a 20. ožujka započeo s napadima sastali su se šefovi država i vlada EU-a na summitu u Bruxellesu. Britanski premijer Tony Blair opisao je tada vrlo precizno atmosferu:

"Svi znamo za razlike. Ali nema smisla da ih ponavljamo i da se usredotočimo samo na njih”.

I tako je to ostalo tijekom čitavog rata u Iraku.

Tek nakon rata obje strane su se postupno približile. Prvo, zato što je na američkoj strani sve više rasla spoznaja da su neophodno potrebni Ujedninjeni Narodi kako bi se proveo poslijeratni poredak. Drugo, zato što su nekadašnji protivnici rata argumentirali vrlo moralistično – njima je za srce prirasla sudbina iračkog naroda – i sada su se našli u situaciji da moraju pomoći. Naposlijetku poboljšanje odnosa s Washingtonom bilo je i u interesu Njremačke i Francuske. Obje strane signalizirale su jedna drugoj da je prije rata u Iraku bilo nesuglasica, ali da se ponovno želi vratiti svakodnevnom poslu. Ponovnim zbližavanjem glavnih protivnika oko iračkog pitanja postupno je nestajao lom koji je europski kontinent podijelio. O ”staroj” i ”novoj Europi” godinu dana nakon početka rata u Iraku više nema govora. (Klaus Dahmann)