Gospodarski «Big Brother»

U izložbene salone proizvođača kućne elektronike na ovogodišnjoj IFA-i u Berlinu nije mogao ući svatko kako bi mu se prohtjelo. «Imate li zakazan termin», glasilo je standardno pitanje sajamskih hostesa na prilazu štandovima. «Samo gledam», mrmlja stariji gospodin u sivom odijelu. No, to nije dovoljno i stoga se mora udaljiti. Pristup je dozvoljen samo najavljenim partnerima. Ali ni njima nije dopušteno samostalno kretanje i razgledavanje. Fotografiranje je u potpunosti zabranjeno. Gospođa koja ipak ne može skinuti prst s okidača svog aparata ljubazno je, ali nedvosmisleno zamoljena da napusti prostor izlagača.

Naivnosti proizvođača došao kraj

Naivnost kojom su njemačke tvrtke na IFA-i ranijih godina predstavljale svoje proizvode je davna prošlost. Na promjenu ponašanja prisilila ih je drska krađa takozvanoga «intelektualnog vlasništva» kojom se najviše bave konkurenti iz azijskih zemalja. Na sajamskim policama danas se mogu vidjeti samo uređaji koji ionako već idu u prodaju. Stvarni noviteti nalaze se daleko od očiju normalnih posjetitelja: u zatvorenim prostorijama s elektronskim nadzorom i ljudskim osiguranjem. Fotografiranje je, međutim, tek jedna, pomalo zastarjela lupeška metoda koja ima smisla samo kada je za uspjeh nekog proizvoda ključan njegov dizajn.

I stoga prodor kineskih informatičara u njemačke kompjutore odavno nije niti nešto novo niti neobično. «U gospodarskim smo krugovima došli do spoznaja da je takvih nastraja već bilo. Nedavno se i pisalo o tome da većina takvih napada pomoću takozvanih ‹trojanaca› dolazi s azijskog prostora. Poduzećima možemo samo poručiti da šifriraju svoje poruke. Ne može se u elektronskim porukama otvoreno govoriti o osjetljivim temama», upozorava Uwe Claßen iz Službe za zaštitu ustavnog poretka pokrajine Donje Saske.

Špijunaža – unosna «grana gospodarstva»

No, ne bave se samo Kinezi gospodarskom špijunažom, nego i zapadnjačke tajne službe, tvrdi Jürgen Kuri, zamjenik glavnog urednika informatičkog časopisa «c’t»: «To ide dotle da su se kriminalci na internetu specijalizirali za izradu špijunskih programa – naravno ne samo za obavještajce, nego i za tvrtke koje se žele domoći tajnih podataka drugih poduzeća. To je u međuvremenu postao unosan posao s godišnjom zaradom od preko milijardu dolara.»

U Sjedinjenim Državama, na primjer, Agencija za nacionalnu sigurnost katkad špijunira u korist domaćih poduzeća. «Od Amerikanaca pouzdano znamo da se NSA djelomično bavi industrijskom špijunažom. Postoje čak i dokazi u slučaju jedne njemačke vjetroelektrane», dodaje Kuri. Svi to čine, i svatko može postati žrtva, ali se čini da su njemačke tvrtke najmanje pripremljene za obranu od takvih napada. Thomas Menk, predsjednik Radne zajednice za sigurnost gospodarstva, primjećuje: «Kao Savez poručujemo da su razmišljanja tipa ‹nas takvo što neće zadesiti, a ako se i dogodi, šteta neće biti tako velika da bi mogla ugroziti naš opstanak› puke želje, a ne realno sagledavanje rizika.»

Čovjek – najveći čimbenik nesigurnosti

Što je poduzeće umreženije, to je veći rizik od prodora iz vana pomoću «trojanaca», kompjutorskih virusa ili manipuliranih e-mailova. Često je dovoljno prisluškivanje komunikacije u bežićnoj mreži – takozvanom W-LANU-u – kakvim se menadžeri rado služe na putu: u zračnim lukama ili na kolodvorima. «Možete si zamisliti da postoji golema vjerojatnost da netko špijunira protok Vaših informacija. Opasnost od prisluškivanja je vrlo velika», smatra Claudia Eckert, direktorica Fraunhoferova instituta za sigurnost informacijske tehnologije u Darmstadtu.

Zaštitari podataka smatraju, međutim, kako je najveći čimbenik nesigurnosti sâm čovjek, obični zaposlenik u uredu za kompjuterom. Greške korisnika u radu na računalu kriminalcima sve češće omogućuju neprimjetni prodor i špijuniranje u datotekama poduzeća. «Stoga je važno, a i ne tiče se samo Kine, da djelatnici budu na odgovarajući način pripremljeni i senzibilizirani za rad s povjerljivim podacima odnosno informatičke napade trećih osoba svake vrste», zaključuje Thomas Menk. Za istinsku krađu «intelektualnog vlasništva» i izradu krivotvorina industrijski će špijuni tada barem morati kupiti dotični proizvod, makar ga nakon toga rastavili na djelove.