Grad Masdar - "kula od pijeska"

Samo 30 kilometara od Abu Dhabija, glavnog grada Ujedinjenih Arapskih Emirata, trebao je nastati najmoderniji pustinjski grad na svijetu – Masdar. Izuzetno bogat emirat Abu Dhabi, koji raspolaže desetinom ukupnih svjetskih zaliha nafte, svoj je novac želio investirati upravo u ovaj urbanistički projekt i time svijetu pokazati kako zamišlja svoju budućnost. Procjenjuje se da će zalihe tzv. crnog zlata biti dovoljne za još svega stotinjak godina – do tada Abu Dhabi (kao i cijela regija Arapskog poluotoka) mora smisliti od čega i kako će kasnije živjeti.

Masdar, pustinjski grad u hladu

Planiranje gradnje grada Masdara započelo je još 2006. godine. Zamišljen kao grad koji ne uzrokuje niti najmanje količine emisija ugljičnog dioksida, koji struju proizvodi samo pomoću alternativnih metoda i koji u potpunosti reciklira svoj otpad, Masdar je trebao biti i jedini grad koji čak i transport svojih stanovnika i svu vrstu robe prevozi isključivo u kabinama na električni pogon. No, to nije sve. U planovima je stajalo kako će ovaj grad u pustinji postati i jedan od najživljih gradova uopće. U njemu bi pješaci dobili konačno dovoljno mjesta, a kako im usprkos klimi prilikom šetnji ne bi bilo prevruće za to su se trebale pobrinuti velike zelene površine zasađene gotovo na svakom uglu i koje bi naravno stvarale dovoljno hlada.

Na popisu inženjera i arhitekata nalazila su se i mnogobrojna svjetski poznata imena, poput primjerice Normana Fostera. Kao glavnog ekonoma i inženjera te time na neki način i kao glavnog šefa projekta šeik Mohammed Bin Zayed Al Nayan je imenovao sultana Ahmeda Al Jabera. On je osnovao čitav niz kooperacija – kako s renomiranim tehnološkim institutima iz SAD-a tako i iz Njemačke. Gradnja je počela 2008. godine, a trebala je završiti tijekom 2016. Tada se naime, prema planu, u Masdar trebalo useliti oko 40.000 stanovnika dok bi ih oko 50.000 ovdje svakodnevno dolazilo na posao. Cijena cjelokupnog projekta procijenjena je na 22 milijarde američkih dolara.

„Sve je samo show i poliranje lošeg imidža“

Međutim, danas, četiri godine kasnije otkako su prve dizalice i prvi bageri započeli s radom, mora se primijetiti da je od velikog i razvikanog projekta Masdar završen tek jedan mali, neznatni dio. Što se dogodilo?

„Cijeli projekt je zapravo samo jedan veliki show“, izjavio je nedavno jedan od stručnjaka za energetiku koji je radio na projektu Masdar i koji je želio ostati anoniman. On, kao i nekolicina drugih, navodi kako je već u samom planiranju došlo do velikih grešaka koje su se kao takve ispostavile tek tijekom gradnje. Jedna od najvećih pogrešaka bila je između ostalog upravo na planu programiranja dobivanja energije i korištenja struje. Primjerice, pogrešno je isplanirana ugradnja specijalnih materijala na krovove tako da ovi u konačnici ne bi mogli dobivati dovoljno solarne energije. Isto tako, dovodi struje također nisu funkcionirali kako treba; ulična rasvjeta je od početka gradnje u Masdaru bila uključena ne samo noću već i tijekom dana i nije ju bilo moguće isključiti. Jedan od razloga „propasti projekta Masdar“ svakako je i činjenica da su ga vodeći svjetski stručnjaci s područja alternativnog dobivanja energije do sada uvijek nekako izbjegavali (ili ih jednostavno ovaj projekt nije privlačio).

Osim toga, energetski stručnjaci navode kako je mnogo novca potrošeno u sasvim pogrešne svrhe. Isto tako, kažu neki, bilo bi bolje da su sredstva uložena u sasvim jednostavna i već isprobana rješenja kojima primjerice beduini već stoljećima svoje kuće izoliraju od vrućina. „Bilo bi bolje da su već postojeća naselja dobila bolju izolaciju zidova, da su na krovovima postavljeni uređaji za dobivanje solarne energije. Time se moglo puno učinkovitije pokazati kako je moguće već u današnje vrijeme energiju dobivati alternativnim metodama. Time su već mogli popraviti ugled kojeg Emirati u svijetu imaju (kao gotovo najveći griješnici po pitanju uzroka klimatskih promjena) – za to nije bilo potrebno započinjati ovakav gigantski projekt kao što je Masdar“, rekao je jedan od stručnjaka.

A kada se već govori o „popravljanju imidža“, on je Ujedinjenim Arapskim Emiratima doista potreban. Ovo područje naime proizvodi godišnje oko 28 tona ugljičnog dioksida po osobi, čime ova zemlja uvjerljivo vodi na svjetskoj ljestvici „klimatskih štetočina“. No, projekt Masdar usprkos najavama i uloženim milijardama ovaj loš imidž očigledno još dugo vremena neće moći promijeniti.

Autor: Gero Rueter / Željka Telišman

Odg.ured: A. Jung-Grimm