Granice umjetničke slobode

To su teme i pitanja oko kojih se lome koplja od samih početaka umjetnosti i umjetničkog izražavanja na koja različite filozofske struje daju različite odgovore. No suci Saveznog ustavnog suda u Karlsruheu morali su se jasno opredijeliti i donijeti presudu o tim pitanjima povodom anažno autobiografski obojenog romana "Esra" njemačkog književnika Maxima Billera. Roman je objavljen 2003. godine, a od tada se vodi sudski spor budući da je autorova bivša djevojka podnijela tužbu zbog povrede ličnosti. U romanu "Esra" se naime iznose vrlo intimni detalji njihovog odnosa, a tužiteljica smatra kako je ona nepobitno prepoznatljiva kao glavni istoimeni glavni lik tog romana. Nedavnom se presudom suda u Karlsruheu izdavačkoj kući Kiepenhauer&Witsch zabranjuje daljnje objavljivanje tog romana, koji je od početka spora ionako već prošao niz preinaka.

Nesloga među sucima - složena pravna i estetska pitanja

Koliko su pitanja u vezi sudbine ovog romana, koji je potakao neka fundamentalna pitanja umjetničke slobode pokazuje i sama činjenica da ni suci Saveznog ustavnog suda nisu bili jedinstveni u shvaćanju granica prava umjetnika i prava prikazanih ličnosti. Od osmero sudaca, troje su bili protiv zabrane daljnjeg objavljivana romana. Suci su međutim odbili tužbu majke Billerove bivše djevojke, koja se također pojavljuje u romanu. U romanu je ona prikazana kao psihički bolesna, ambiciozna alkoholičarka Lale. Bez obzira na stupanj prepoznatljivosti, njena je tužba odbijena. No time nisu okončane sve peripetije s kćerkom i majkom prikazanima u romanu - one će ovog prosinca od zemaljskog suda u Muenchenu tražiti odštetu u iznosu od 100.000 Eura.

Presuda iz Karlsruhea - početak autocenzure?

No ova priča - koja pomalo spada i u crnu kroniku i bulevarsku štampu, ipak je tema i ozbiljnih feljtonskih napisa i rasprava o načelnim pitanjima koja se tiču sveukupne kulturne poizvodnje i kulturnog tržišta. Mnogi se pitaju - treba li početi uvoditi neku vrst samocenzure, kako bi se se smanjili pravni rizici, a time i veliki finacijski rizici, kojima su izloženi izdavači knjiga s mogućim spornim sadržajima. O tom pitanju predsjednik Njemačke akademije umjetnosti Klaus Staeck kaže: "Kada se pročita ovu presudu, onda se pomalo stječe dojam kako bi o tome trebalo voditi računa. Mnogi izdavači ionako provjeravaju u svojim pravnim službama radi li se o pravno osjetljivim temama. Niti jedan se izdavač ne želi izlagati riziku, ako sumnja da bi pogođene osobe - jer o njima se radi - mogle podući tužbu."

Gdje su granice zadiranja u privatnu sferu ?

Brojni su izdavači i književnici, te ličnosti iz kulturnog i javnog života prosvjedovali protiv odluke sudaca iz Karlsruhea, a u oštirijim se kritikama čak postavlja pitanje smiju li se takve presude donositi u jednoj pravnoj državi. Klaus Staeck upozorava kako se takva stajališta ne smiju brzopleto donositi , te pojašnjava pravnu pozadinu ovog slučaja: "Ovdje su suprostavljena dva pravna dobra, kako to pravnici nazivaju. S jedne strane zaštita ličnosti, zajamčena prvim člankom ustava o nedodirljivosti dostojanstva ličnosti. Drugo je načelo zaštita umjetničke slobode. Kada se podigne ovakva tužba, ta se dva pravna dobra trebaju odmjeriti. Ovoga je puta presuda donesena u korist zaštite prava ličnosti - zbog toga se ne treba odmah govoriti da se nalazimo u državi koja ne poštuje prava. Tu treba biti oprezan. No sada nastaje situacija za sve one koji se u umjetničkom izražavajnju koriste predlošcima iz realnog života - oni sada moraju biti puno oprezniji."

U cijeloj se raspravi povlači pitanje estetskog, odnosno umjetničkog opravdanja zadiranja u nečiju intimu i koliko mora biti taj odmak od realnosti, da bi umjetničko djelo zaživjelo svojom vlastitom, estetskom meta-realnošću. Ukoliko taj odmak nije dovoljno velik, onda se prikazane osobe s pravom mogu osjetiti pogođenima, smatraju suci. No ovo pitanje "pravog odmaka" možda je ipak prije estetsko nego pravno pitanje, a na to pitanje treba odgovoriti svaki umjetnik sam i biti spreman na eventualne posljedice. Klaus Staeck ističe:"Treba vidjeti do koje će se mjere umjetnici dati zastrašiti ili do koje su mjere spremni ulaziti u rizike - to je neizbježni dio tog posla. Umjetnici koji nisu spremni na rizike - to i nisu umjetnici."