Hidra među terorističkim organizacijama
12. srpnja 2007
Al Zavahiri je u poruci na internetu praktički pozvao na svrgavanje pakistanskoga predsjednika Mušarafa. To je samo još jedan dokaz kako unatoč brojnim uhićenjima, krvavoj borbi protiv terora i međunarodnom pritisku u Pakistanu još uvijek postoje strukture Al Qaide. Tamo se planira i organizira, tamo se vrbuju, ideološki potkivaju i obučavaju novi teroristi. Proteklih su godina u više navrata tragovi napada vodili upravo u područje uz granicu s Afganistanom.
«Osama bin Laden i stotinjak arapskih predvodnika Al Qaide se nalaze u Pakistanu, zajedno sa saveznicima iz središnje i južne Azije te Čečenije. Oni žive u graničnom pojasu između Pakistana i Afganistana. Osim toga postoji veliki broj pakistanskih militanata koji su se borili u Kašmiru i drugdje i koji su povezani s Al Qaidom. Oni pomažu pakistanskim skupinama posvuda na svijetu», kaže pakistanski publicist Rašid.
Epicentar rata protiv Al Qaide
Pritom je u Pakistanu od 11. rujna 2001. uhićeno više od 500 pripadnika Al Qaide, među njima i niz čelnika te terorističke organizacije. Više je puta predsjednik države Mušaraf objavljivao pobjedu nad Al Qaidom. Jednom je prilikom izjavio: «Zauzeli smo skrovišta terorista, razbili ih u male skupine i natjerali u bijeg u brda.»
Tamo se najvjerojatnije krije i vođa Al Qaide bin Laden i njegov zamjenik Zavahiri, a islamski ekstremisti i dalje uspješno siju mržnju protiv SAD-a i Zapada i pozivaju vjernike na oružanu borbu, na primjer u školama Kurana poput Crvene džamije u Islamabadu, što ih vode tvrdolinijaši. Američki sigurnosni stručnjak te biši agent CIA-e Riedel zaključuje: «Pakistan je epicentar rata protiv Al Qaide i najvažnije poprište međunarodne borbe protiv terorizma.»
Mušarafovi dani odbrojani?
Zbog toga je Washington samo u zadnjih pet godina ondje uložio deset milijardi dolara u razvojne i vojne projekte. General Mušaraf je samo morao obećati da će goniti talibane i jamčiti političku stabilnost u afganistanskom okruženju. Zauzvrat je SAD velikodušno ignorirao gaženje demokracije u Pakistanu, rastuću ogorčenost u redovima civilnog društva i sve veći utjecaj vjerskih ekstremista. Rašid ocjenjuje: «Mušaraf je duboko zaglibio u problemima.»
On u načelu nije udovoljio ni jednom od Bushevih zahtjeva. Istodobno se izložio sve snažnijem političkom pritisku unutar zemlje, a to ne može biti u interesu Amerikanaca, poručuje Riedel: «SAD dobro mora razmisliti o tim stvarima. Ne možemo se vezati uz vojnu vladavinu čiji su dani eventualno odbrojani.»