Hit festivala - "Život drugih"

Više od 30 tisuća ljudi uživalo je u šestodnevnom filmskom slavlju koje je priredilo četvrto izdanje Zagreb film festivala. Mnogobrojnu publiku, koja je nerijetko i stojeći gledala filmove, ZFF je privukao spretnim spojem razvikanih radova koji su pokupili nagrade po uglednim filmskim festivalima, atraktivnim popratnim filmskim programima koji su ponudili djela koja se rijetko mogu vidjeti u redovnoj kino distribuciji i već tradicionalnim glazbenim događajima koji publiku zadržavaju u festivalskim prostorima dugo u noć. Pobjednik filmskih festivala u Locarnu i Sarajevu – film „Gospođica“ Andreje Štake, laureat kanskoga festivala – kratki film „Sniffer“ norveškoga autora Bobbiea Peersa ili europska premijera kontroverzne satire o kazahstanskom reporteru Boratu bili su samo neki od atributa ovogodišnjega Zagreb film festivala koji je u subotu završio podjelom nagrada u dvorani Studentskoga centra.

Nagrade, nagrade...

U glavnom programu natjecalo se po 10 kratkometražni i cjelovečernjih radova, te 14 dokumentaraca, a festivalsku nagradu za najbolji cjelovečernji film otkrit Zlatna kolica, ali i nagradu publike osvojio je film „Život drugih“ iz Njemačke redatelja Floriana Henckela Von Donnersmarcka. Radi se o napetom ljubavnom trileru s najpoznatijim njemačkim glumcima koji je pokupio gotovo sve njemačke nacionalne filmske nagrade, a bavi se opsesijama država bivšeg istočnoeuropskog bloka – praćenjem, promatranjem, špijuniranjem. Najboljim kratkim filmom proglašen je već spomenuti „Sniffer“ Bobbiea Peersa – rad koji prikazuje fantastično društvo u kojem svi mogu letjeti pa se građani se za tlo pričvršćuju 'gravitacijskim čizmama' i govori o tome što će jedna individua doživjeti kada odluči da mu je dosta, otkopča vezove i doslovno – poleti. U kategoriji dokumentaraca Zlatna su kolica otišla britansko – talijansko – njemačkoj koprodukciji „I kao Indija“ autorice Sandhye Suri.

«Film se sastoji od nekoliko elemenata. Prvi je ogromna obiteljska filmska arhiva koja je nastajala 40 godina. Moje je otac, naime, došao iz Indije u Englesku 60-ih godina i kupio je Super 8 kameru i projektor kojom je želio snimiti svoje iskustvo imigranta. Snimljene je materijale slao obitelji u Indiju kao video pisma, na što mu je obitelj počela odgovarati u istoj formi. Tako je nastalo 40 sati video i 100-njak sati audio materijala koje sam iskoristila u filmu u kombinaciji sa snimkama iz arhive BBC-ja. Veliki izazov bila je i intimna razina priče – iskustvo moje obitelji koje sam gledatelju željela približiti korištenjem isključivo arhivskih materijala», ispričala je autorica nagrađenoga dokumentarca.

Sindrom Ćire Blaževića

U programu „Kockice“ – konkurenciji hrvatskih debitantskih radova – pobjednički film izazvao je nemalo iznenađenje. Riječ je o radu „Ajde dan… prođi“ posve nepoznatog mladog autora amatera Matije Klukovića koji je dojmljivu priču o životu mladih ljudi snimio za samo 250 tisuća kuna.

«U hrvatskoj kinematografiji postoji sindrom koji bismo mogli zvati sindromom Ćire Blaževića. To znači da se 11 članova početne postave uvijek jako dobro znaju i da se stalno jedni te isti ljudi vrte, a da se mimo njih negdje svojim sredstvima školuju neki posebni mladi igrači i svi se iznenade njihovom pojavom. Takav je i Klakovićev film. To je momak koji je vlastitim sredstvima, bez donacija ministarstva i televizije, napravio vrlo pismen film s naturščicima koji odlično glume. Prava je šteta da taj film nije bio primljen u konkurenciju pulskoga festivala, no to ukazuje na određeni elitizam koji vlada u našim krugovima», komentirao je član žirija programa Kockice Ivan Goran Vitez.

Zajednički nazivnik - komunizam

Uz glavni natjecateljski program festivala, veliki je interes izazvala selekcija „Bunker“ koja je predstavila ciklus filmova nastalih u bivšim komunističkim zemljama iz 60-ih godina koji su iz političkih razloga bili zabranjivani. Izbornik programa bio je njemački slobodni novinar Bernd Buder: «Tu su dva čehoslovačka filma – sarkastična ironična komedija Jirija Menzela „Lastavice na žici“ i poetska drama Stefana Uhera „Sunce na mreži“, zatim mađarski film „Svjedok“ - komedija sa slapstick humorom, istočnonjemački film koji nekoliko dana nakon premijere bio zabranjen, a 90-ih je postao veliki hit u Njemačkoj „Kameni trag“ redatelja Franka Bayera, pa sve do anarhističke fantazmagorije kakav je jugoslavenski „Plastični Isus“ Lazara Stojanovića. Svi ti filmovi važni su za povijest filma i povijest općenito, oni nisu bitni samo autorima koji su ih snimili, nego i ljudima koji su živjeli u tim državama. Značajni su sa stajališta slobode govora i ljudskih prava, ali bi trebali biti važni i zapadnim gledateljima koji o tim filmovima ne znaju puno», zaključio je selektor programa Bunker. Spomenimo na kraju da se kroz program Zagreb film festivala nastavila i akcija „Daj mi kino“ kojom filmska zajednica upozorava na poražavajuće stanje mreže nezavisnih kino dvorana u Hrvatskoj. Tako je dio projekcija održan i u najstarijem i najljepšem hrvatskom kinu „Europi“ čija je budućnost još uvijek neizvjesna zbog procesa kupoprodaje te dvorane. Potpuna popunjenost svih festivalskih dvorana zasigurno je najbolji mogući doprinos toj akciji.