Hoćeš hodati sa mnom?

"Volim Thomasa", "Nico, mislim da si slatka", ili ona klasična rečenica: "Hoćeš hodati sa mnom?" - ljubavne poruke poput ovih najčešći su sadržaj ceduljica koje kolaju po razredima a koje je matematičar iz Nürnberga Günter F. Hessenauer sakupio u više od četiri desetljeća. Sve je započelo njegovom radoznalošću kad je kao mladi nastavnik pospremao razred nakon nastave. "Htio sam baciti u smeće papiriće koji su ležali po podu i onda primijetio da na tim ceduljicama ima vrlo originalnih stvari. "Tada, 1968., mladi učitelj matematike je pomislio kako bi se s ovim stvarima sigurno dalo "napraviti nešto zgodno".

Bitan dio komunikacije

Hessenauer je u međuvremenu u četiri desetljeća skupio dvije i pol tisuće poruka. Prije nekoliko godina predao ih je Zbirci školske povijesti Sveučilišta Erlangen-Nürnberg. Voditelj ovog muzeja Mathias Rösch smatra da je to velika vrijednost. Jer ovakav oblik spontane, neposredne komunikacije među mladima do sad gotovo i da nije istraživan. "Kakav jezik se upotrebljava? Zbog čega si učenici šalju ova pisamca, unatoč zabrani? Ništa o tomu još ne znamo, ali znamo da je ovaj način razmjene učenicima vrlo važan." Njegovo istraživanje je tek u začecima. Do sad je ovih dvije i pol tisuće učeničkih poruka arhivirano, sortirano i kategorizirano. I to tematski: ljubav/veze, politika, idoli, škola/nastava i sanjarenja.

Sjećanja na vlastito đačko doba

Na isti je način, tematski, postavljena i izložba u frankfurtskom Muzeju za komunikaciju. Izložbeni prostor je zamišljen tako da podsjeća na učionicu, s ogromnom školskom pločom i klupama na kojima su po temama raspoređene učeničke poruke. To su izlošci koje poznaje svatko iz svojega đačkog doba. Stoga ove "črčkarije" kod mnogih posjetitelja bude sjećanja. "Kod nas u razredu najčešće su takve stvari pisale djevojčice", prisjeća se jedan pedesetogodišnjak. "Dečki su bili prelijeni za takvo što." Jedna žena, koja je u međuvremenu i sama postala učiteljicom, se prisjeća: "Ja sam se stalno dopisivala sa svojom najboljom prijateljicom. pri tomu smo najviše pisale o tome što ćemo zajedno raditi poslijepodne."

Nepažljivo ostavljeni svjedoci vremena

Za ovu je izložbu Mathias Rösch izabrao stotinu učeničkih poruka. Izložba je prva takve vrste u Njemačkoj. Potencijal ovih nepažljivo ostavljenih ceduljica još ni iz daleka nije iskorišten, smatra Rösch. "To je neka vrsta podteksta uz nastavu, nešto što zapravo nije bilo namijenjeno očima nastavnika. Ove poruke otkrivaju puno o odnosima unutar razreda." I one su svjedoci svog tadašnjeg duha vremena. Poruka poput: "Hoćeš mi posuditi kazetu od Cata Stevensa?" sasvim jasno pripada u sedamdesete godine. Neke su poruke pak bezvremenske, kao na primjer: "Holger, guzico, tko ti je dozvolio da čitaš ovu poruku?".

Školska pisamca 2.0

Hoće li dobra stara školska pisamca koja su generacije učenika između 11. i 17. godine potajno ispod školskih klupa slale između sebe uspjeti preživjeti čak i vrijeme pametnih telefona, Facebooka i sličnih servisa, veliko je pitanje. Voditelj školskog muzeja Rösch vjeruje da to ovisi o tomu kako će se ponašati same škole. "Ako na nastavi budu dozvoljeni mobiteli, onda će oni pobijediti u borbi s ceduljicama." S druge strane, papirnate ceduljice imaju jasnu prednost pred mobitelima: "Ako vas ulove, mogu vam oduzeti samo pisamce. To je ipak lakše pretrpjeti nego da vam privremeno oduzmu mobitel."