Hrvatska Škotlanđanka radi za opće dobro

Kartonsku kutiju s 12,5 kilograma papira ona pažljivo zatvara. Šalje izvještaj za još jedan projekt. Ovog puta su to bespovratna sredstva Europske unije za projekt Premošćivanje različitosti. No, nije to rijedak slučaj. Strani fondovi i ministarstva dio su izvora financija i suradnje u svakodnevici udruge Ekumenska inicijativa žena sa sjedištem u Omišu, koju vodi Carolyn Boyd.

„Zašto žene? One su uvijek u središtu pozornosti našega rada, a dijeljenje bespovratnih sredstava bazičnim organizacijama u kojima su pokretačice inicijative, samo jedna od misija“, objašnjava Carolyn u razgovoru za Deutsche Welle. Uz financijske potpore organiziraju i treninge, regionalne susrete povezivanja, te susrete partnera i korisnika. „Žene kao pokretačice inicijative trebaju dati doprinos za opće dobro u društvu, izgradnju mira, suradnju i pomirenje, a vrlo važan je element međuvjerske suradnje. Surađujemo i sa ženama drugih vjeroispovijedi sa sličnim motivacijama, što je u današnjem vremenu negativnog ozračja nužan i hitan doprinos u održavanju mira“, objašnjava Carolyn Boyd. „To je ono što sam kroz iskustvo naučila i što pokušavam implementirati u svoj rad, ali i prenijeti na druge.“

Od eko-proizvoda do odavanja počasti žrtvama rata

Sredstva dobivena iz fondova raspodjeljuju se kroz otvorene natječaje ali s vrlo jednostavnim formularima, razumljivima svakome. Jedini uvjet je dobra, konstruktivna i ostvariva ideja. Ako je prepoznaju, tim od pet žena iz Udruge dodatno pomaže u motivaciji i realizaciji projekta. Nekoliko je primjera ekonomskog osnaživanja kroz projekte u Lici gdje je stanovništvo etnički miješano, a sredina ekonomski siromašna. Udruzi Prospero iz Gračaca financirana je kupnja tkalačkog stana, a Udruženju građanki Grahovo organiziran je trening za plasiranje eko-proizvoda. Praksa je i organiziranje međusobnog posjećivanja udruga iz krajeva regije koje razmjenjuju i dijele iskustva u svladavanju poteškoća i izazova.

O premošćivanju poslijeratnih problema koji su i danas dio svakodnevice svjedoči primjer projekta „Luč“ istočno-slavonskog sela Berka kod Vukovara u čijem se središtu nalazi masovna grobnica hrvatskih civila, stanovnika toga sela, koje su ubile srpske snage 1991. i 1992. Grupa žena organizirala je projekt „Most prijateljstva“ s udrugom žena iz Srbije te su javno odale počast poginulim žrtvama u masovnoj grobnici. „Izazovi za društvo kao što je ovo su ogromni, ali geste hrabrih žena iz zajednica su simbolične. One su te koje rade te sitne pomake u društvu, a to je važno za suživot ljudi na tom području jer se javno progovara o problemima. Ipak su oni ti koji tu ostaju i s tim problemima svakodnevno žive“, objašnjava Carolyn. Ovakve projekte prate godinama, ali rješenja za duboka i bolna iskustva ne dolaze preko noći. Preduvjet je međusobno povjerenje, sigurnost i dugoročno opredjeljenje, kaže Carolyn Boyd.

Odabrala Zagreb za koji nije bila ni čula

To su samo neki od primjera iz bliže okolice, iako udruga djeluje na području čitave regije. No kako je jedna Škotlanđanka, pritom akademska slikarica, „zalutala“ u humanitarni rad priča je za sebe. „Ja vjerujem da ništa u životu nije slučajno, pa tako ni odabir Zagreba“ sa smiješkom se prisjeća Carolyn Boyd. „Nakon što sam diplomirala na prestižnoj škotskoj školi za umjetnost odlučila sam da je vrijeme za promjene. Kada sam se odlučila na odlazak, Zagreb je bio grad za koji nikad nisam čula, osim što je on u tom trenutku za mene predstavljao mjesto u kojem se nudi jednogodišnja stipendija. Meni je to zvučalo potpuno egzotično.“ Jedino u što je bila sigurna je činjenica da želi poći negdje. 1989. godina, vrijeme političkih previranja u Hrvatskoj i oblikovanje povijesti jedne države, ostavilo je traga na njezin umjetnički izričaj. Tada nije ni slutila da će upravo daljnja događanja u toj zemlji odrediti njezin životni put te da će Hrvatska postati njezina domovina. „Točno se sjećam da sam za vrijeme bombardiranja Banskih dvora bila u skloništu blizu Autobusnog kolodvora. Zračne luke bile su zatvorene i to je potpuno promijenilo tijek događaja u mojem životu“, prisjeća se Carolyn prvih mjeseci provedenih po skloništima. Osjećala je potrebu da ostane i pomogne pa se aktivirala kao volonterka mnogih stranih organizacija koje su tada pristizale u Hrvatsku. „Moj Hrvatski ni sada nije najbolji“, kroz smijeh kaže Carolyn, „mislila sam da ga nikad neću svladati. No, donatori su htjeli nekoga od povjerenja, neutralnog stranca, a da ipak poznaje lokalnu situaciju i jezik. I tako je sve počelo.“

Osnivanje Fonda

Bila je angažirana u mnogim organizacijama kao prevoditeljica što je podrazumijevalo iskustvo na terenu, proživljena bombardiranja, skloništa i uzbune. Ipak, ono što ju je od svega najviše dirnulo i potaknulo na daljnji rad bila su svjedočanstva žena žrtava rata koje su izašle iz logora. „To je zaista za mene bilo strašno iskustvo“, prisjeća se Carolyn te nastavlja: „Neke stvari sam, mislim, i namjerno potisnula kao da se nisu dogodile. No ipak, kada bi se te žene povjeravale meni, baš zato što ja nisam odavde, s nadom da ih netko čuje i razumije, osjećala sam se zaista da činim nešto korisno.“ Upravo jedno takvo svjedočanstvo koje je prevodila pred grupom žena iz Ženeve urodilo je nevjerojatnim rezultatom. Šokirane stvarima koje su čule i doživjele na terenu nakon povratka u Švicarsku pozvale su Carolyn u Svjetsko vijeće crkava (Ekumena) u Ženevi da podijeli s njima to iskustvo. „Bila sam sretna da mogu pomoći, no još bolja vijest bila je ta da su me imenovali svojom konzultanticom. Tamo smo zajedno iskrojili Fond za brzu pomoć ženama žrtvama rata“, prisjeća se Carolyn kako se kao u filmovima zaista sve odjednom okrenulo. Postala je i zaposlenica svjetskog Vijeća crkava i nositeljica njihova Fonda u Hrvatskoj koji je u tom razdoblju podržao više od 450 inicijativa za žene.

Nakon 17 godina internacionalna inicijativa iz Ženeve je zatvorena. Uspješno je ispunila svoju svrhu. Osnovana je nova hrvatska ženska nevladina organizacija koja mijenja ulogu žene iz žrtve u pokretačicu promjena i tako egzistira do danas. Ured su iz Zagreba preselili u Omiš jer se u međuvremenu dogodila - ljubav. „Suprug i ja upoznali smo se kao prevoditelji u Zagrebu i stalno smo prolongirali naš boravak u Hrvatskoj. Na kraju smo odlučili ako već želimo ostati, da to treba biti negdje gdje ima smisla“, nastavlja objašnjavajući kako je jedini logičan izbor bio Omiš, budući da su tamo njegovi korijeni.

Nagrade i motivacija

Da pozitivna iskustva treba dijeliti i pokazati da se može motivirati ljude svjedoči nagrada koju je nedavno dobila njihova lokalna partnerica Danka Zelić iz Bosanskog Grahova za doprinos razvoju ruralnog života u svijetu. Upravo Ekumenska inicijativa žena ju je prijavila za tu nagradu, a dodijelila ju je svjetska organizacija WWSF (Women's World Summit Foundation) sa sjedištem u Ženevi. Ta nagrada je za žene iz malih ruralnih područja koje ne dolaze do medijske pozornosti, a koje su s minimalnim sredstvima pokrenule mnogo.

Još jedan od uspjeha udruge je da su bili pozvani u New York ispred UN-a zastupati ulogu žena i vjere u izgradnji mira kako bi lobiranjem utjecali na promjene života žena. „Nažalost to nije mišljenje koje vlada u Hrvatskoj, no naša misija je da i dalje osiguramo sredstva za rad malih organizacija koje vode žene te da se stabiliziramo kao fond, koji će biti lokalni izvor sredstava za rad na terenu“, optimistično zaključuje Carolyn Boyd s nadom i vjerom kako se malim ali sigurnim koracima može još mnogo učiniti.