Hrvatska kulturna scena u 2004.

Nakon porazne ankete koju smo dobili od kolege Mesarića, a u kojoj je dotični ovo odgovor na ovo pitanje potražio (i ne našao ga!) na zagrebačkim ulicama i kulturnim prostorima, zaključili smo da ipak ima smisla pozabaviti se pregledom kulture u Hrvata na uobičajeni način: prisjetiti se kulturnih zbivanja u 2004-oj te izdvojiti tri top- i tri flop-događaja godine.

Počnimo s onim dobrim, a to je bez dvojbe bio hrvatski film. Prvi put u povijesti našao se jedan hrvatski film u utrci za berlinske medvjede. Brešanovi svjedoci ne samo da su prikazani u službenoj konkurenciji Berlinala, jednog od, da tako kažemo, uz Veneciju i Cannes tri ”Grand Slam filmska festivala”, nego su tamo zabilježili sasvim pristojan uspjeh i dobili Mirovnu filmsku nagradu.

Taj uspjeh Brešan, kaže, nimalo ne doživljava kao breme nego kao poticaj.

”Svjedoci” nisu bili jedini film kojim se hrvatska kinematografija uspješno predstavljala na međunarodnim smotrama protekle godine, i to nije bio samo Berlin. I Ogrestin ”Tu” pozivan je i nagrađivan na inozemnim festivalima poput onoga u Karlovym Varima gdje mu je dodijeljena specijalna nagrada žirija ili u Milanu odakle se vratio s glavnom nagradom.

Pred prepunom dvoranom kina Parisien na 28. svjetskom filmskom festivalu u Montrealu, hrvatskom reziseru Krsti Papicu urucen je Grand Prix American - priznanje za cjelokupni autorski opus i doprinos filmskoj umjetnosti. "Ovo je veliko priznanje ne samo meni i mojim suradnicima, vec vazan poticaj za hrvatskifilm, malu ali veoma vitalnu filmsku industriju", rekao je prilikom urucenja nagrade Krsto Papic, redatelj koji je svoju dojmljivu autorsku originalnost ispisao prije svega spajajuci komiku i tragiku, osvjetljavajuci obicne, male ljudske zivote u povijesnim previranjima.

"Neko je vrijeme vladala zbrka u hrvatskom filmu, i to jako velika, jer je bilo rez koji su nastavili soc-realisticki trend... no toga vise nema, ovi mladi su super... Bresan, Ogresta, Matanić... i čujem jako lijepo o Ostojiću...", priča Papć.

Jedna, kako on kaže, mala ali vitalna filmska industrija poput hrvatske mogla biti zadovoljna s uspjesima Brešanovog i Ogrestinog filma, a prezadovoljna činjenicom da je protekle godine zaigrao još jedan vrlo kvalitetan novi film: ”Ta divna splitska noć” Arsena Antona Ostojića, nagrađen na festivalu istočnoeuropskog filma u Cottbusu i nominiran za Fassbinderovu nagradu kao europsko otkriće godine.

2004. je pokazala da i Hrvati znaju masovno odlaziti na izložbe, te da takva zbivanja ne moraju biti nužno rezervirana za uski krug upućenih. Kulturnu godinu je i kalendarski otvorio Muzej za umjetnost i obrt izlažući gotovo 1000 eksponata iz područja slikarstva, kiparstva, grafičkog dizajna, fotografije, arhitekture, urbanizma, oblikovanja keramike, metala i stakla, kao i namještaja, mode, kazališne umjetnosti, glazbe i književnosti stvarane u Hrvatskoj na prijelomu 19. i 20. stoljeća, u razdoblju od 1897. do kraja Prvog svjetskog rata - vremenu u hrvatskom jeziku poznatom kao secesija. To je vrijeme koje u Hrvatskoj, bas kao i u drugim zemljama Europe, okuplja umjetnike koji teze slobodi u izrazu i tematski onome sto je blisko širokom sloju ljudi. To je bio i pristup realizaciji ove izlozbe, približiti sadržaj što širem sloju ljudi, rekao nam je ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, Miroslav Gašparović. I dok su gradjani Zagreba, Osijeka, Rijeke i Splita prolazili uz obilježene reprezentativne secesijske zgrade u svojim gradovima, koje bile sastavni dio izložbe, "Secesiju u Hrvatskoj" posjetilo je do tada nezabilježenih 100 000 posjetitelja.

Kalendarski je kulturnu godinu, mogli bismo reći i zatvorio jedan značajni izložbeni projekt - izložba dijela zbirke jednog od najuglednijih svjetskih muzeja suvremene umjetnosti, pariškog centra Georges Pompidou u Klovićevim dvorima, koja će, nadamo se, pozitivno obilježiti i iduću godinu.

I stigosmo, tako, polako i do kraja naše top liste od tri hvale najvrednije pojave na hrvatskoj kulturnoj sceni protekle godine. No, za jedan događaj nismo se mogli odlučiti da li ga svrstati na top- ili na flop-listu, te smo zaključili da mu je mjesto i na jednoj i na drugoj. Riječ je o pojavi tzv. “kiosk-izdavaštva”, tj. knjiga koje se prodaju uz novine. Žučna rasprava oko toga obilježila je hrvatski svijet knjižara i nakladnika u 2004-oj. S jedne strane, moglo bi se konstatirati da je dobro što su se protekle godine knjige kupovale u ogromnim količinama, pa će se, nadamo se, više i čitati. Pozititivna je i činjenica da su se one mogle kupiti po vrlo povoljnim cijenama od tridesetak kuna. No, postoji tu i druga strana medalje - u knjižarama je zabilježen pad prodaje od gotovo 30 posto što je ugrozilo egzistenciju mnogih malih knjižara i nakladnika. “Jutarnji list”, “Večernjak” ili “Slobodna Dalmacija”, naime, ne samo da imaju mogućnost jeftinog tiskanja i distribucije preko svojih postojećih mreža zahvaljujući kojima mogu zaobići knjižare, nego, naravno, imaju i neuporedivo veće marketinške mogućnosti. Takva situacija omogućila je nefer tržišno natjecanje, a izigravanjem nesređenog zakonodavstva o knjizi gomila se zarada u džepovima stranih vlasnika novinskih kuća te gubici na računu domaćih knjižnih tvrtki. Nakladnici za svoju agoniju prije svega optužuju “kiosk-izdavaštvo” ali činjenica je i da su nesustavna politika Ministarstva kulture prema knjizi te nakladnici sami krivi za nagomilane probleme - stoga se Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske odlučila konačno posložiti i aktivirati. Traži se donošenje kodeksa hrvatskog nakladništva koje bi uvelo red u odnose s autorima, prevoditeljima i lektorima, a kruna cijele priče trebalo bi biti konačno uvođenje Zakona o knjizi. On bi, pak, trebao biti rezultat rada grupe koja će, prema najavama ministra Bože Biškupića, biti sastavljena od nakladnika, knjižara, bibliotekara i ekonomista.

I, tako, smo eto, stigli do manje laskavih priča o hrvatskoj kulturi u 2004-oj. Najsramotnija je, nema sumnje, ona o skandalu oko Severine i njezine porno snimke koja se pojavila na internetu i, kako to u world wide webu biva, za čas postala opće dobro koje je postalo udarna tema u Hrvatskom, na prostorima čitave bivše Jugoslavije, a i šire. Da se razumijemo - nije tolika sramota inkriminirani kućni video s porno sadržajem, koliko činjenica da se od toga napravila javna stvar o kojoj se diskutiralo na svim razinama i u svim krugovima. Za ne povjerovati je da u 21. stoljeću, takve stvari mogu podignuti takvu prašinu pa i kada je riječ o ikoni kakva je “Seve nacionale”. Nećemo vas pretjerano podsjećati na “Severgreen”-trakavicu, samo ćemo u kratkim crtama ponoviti kronologiju - sporna 11-minutna snimka Severininog spolnog odnosa s hercegovačkim tajkunom Milanom Lučićem pojavila se na internetu početkom lipnja, uslijedio je zahtjev za zabranom prikazivanja i objavljivanja te Severinina tužba zbog kršenja autorskih prava protiv portala “index.hr” koji je prvi objavio fotografije iz filma. Film je navodno dospio na net tako što ga je popularna pjevačica odnijela laptop na servis, tehničar ga s hard-disca uspio iskopati iz izbrisanih fileova, te ga proslijedio dalje...ostatak je povijest. Nedavno je sudski proces završen tako što je sud odbacio tužbu zaključivši da slavna snimka nije autorsko djelo. Bez obzira na vaš glazbeni ukus, priznat ćete da riječi Severinine nove pjesme “Hrvatica” u ozračju svih ovih događaja zvuče kao prava parodija, a sumnjamo da joj je to bila namjera...

Jedan od prvih projekata Ministarstva kulture koje je početkom godine preuzeo novi ministar – Božo Biškupić – bilo je “Hrvatski kulturni proizvod za izvoz”. Kako je pompozno bilo najavljeno, glazbenik Nenad Bach trebao je voditi ambiciozno zamišljenu promociju hrvatske klapske glazbe u svijetu, a prvenstveno po SAD-u. Ministarstvo je u tu svrhu predvidjelo i financijska sredstva za potporu, no, upitan o Bachovu projektu, ministar Biškupić je prilikom nedavnog predstavljanja proračuna za 2005. godinu odgovorio:

"On nije realizirao ništa od najavljenog projekta, nadam se da je Srećko u kontaku s njime.”

Srećko je dakako, ministrov pomoćnik Šestan koji je o istoj temi rekao:

“Mi očekujemo od Bacha konkretan projekt, nadam se da će ga dostaviti “

Konkretnog projekta, nakon godinu dana, ipak još nema – Božo Biškupić:

“Nije ništa realizirao, ništa do sada…"

S reakcijom na ministrovu ocjenu oglasio se, dakako, i sam Bach koji je putem hrvatskih medija poručio da je i sâm bio neugodno iznenađen, te da je odmah nazvao ministra Biškupića koji mu je rekao da nije izjavio da projekt nije uspio:

"Smatram da je provokativni naslov kojim se tvrdi da je Bach zakazao više nego drzak, pogotovo u vrijeme raspodjele budžeta. Zakazati može samo netko tko je zaposlen, a budući da projekt nije krenuo to je samo provokacija sitnih glodara koji nemaju ništa izvorno reći, već glođu tuđe koncepte i ideje i nastoje ih rušiti”, odlučno je prokomentirao njujorški glazbenik hrvatskog podrijetla Bach.

Eto, dragi naši, to bi bila hrvatska kulturna 2004. na koju smo se osvrnuli u prvom novogodišnjem izdanju “Kultur-Cafea”.