Hrvatska politika u 2004. godini

Povratak HDZ-a na vlast

Početak mandata Sanaderove vlade obilježila je čestitka premijera pravosvlavnim vjernicima za Božić kao prvi korak u normalizaciji odnosa sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj. Prvi odlazak jednog hrvatskog premijera na tradicionalni domjenak u povodu Pravoslavnog Božića te Sanaderova mini-turneja po europskim prijestolnicama nakon povratka HDZ-a na vlast doprinijeli su da se u Europi na HDZ više nije gledalo kao na ksenofobičnu, ultranacionalističku stranku koja će zemlju povući u začarani krug regionalne osvete i mržnje. Takva je slika dodatno učvršćena čvrstim stavom premijera da se po Hrvatskoj neće dizati spomenici ustaškim dužnosnicima.

Međutim ipak su se organizirali "Hrvati iz Kanade, Australije i drugih zemalja” te su inicirali postavljanje spomenika Mili Budaku. Kako su isticali spomenik podižu jednom hrvatskom književniku. No, osim što je pisao knjige, Mile Budak je za NDH i Antu Pavelića osmislio rasne zakone koji se ukratko svode na program: ”Trećinu Srba pobiti, trećinu raseliti, trećinu prekrstiti”.

Tako je ličko mjesto Sveti Rok, za koje je šira hrvatska javnost saznala kada je građen jedan od najdužih tunela na autocesti Zagreb-Split, tijekom ljeta podiglo buru u Hrvatskoj – Sveti Rok je naime rodno mjesto Mile Budaka. Spomenik čovjeku koji je Budakove zamisli provodio u djelo, ustaškom doglavniku i zapovjedniku Crne legije, Juri Francetiću unatoč brojnim prosvjedima u Hrvatskoj već je ranije bio postavljen – i to u Slunju. No, hrvatska je vlada na kraju donijela odluku da se ukloni spomenik i Budaku i Francetiću, a iz hrvatskih gradova počele su nestajati i ulice s imenom Mile Budaka. Hrvatska je ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt zatim najavila da će se uskoro mijenjati zakoni kako bi se kaznilo promicanje i propagiranje totalitarnih režima – fašizma, nacizma, boljševizma i drugih.

Hrvatska i Europska unija

Dok se dio HDZ-ovih birača držao za glavu, a dio prihvaćao Sanaderovu politiku kao nužnost na putu u Uniju, uslijedila je pohvala glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte zbog dobre suradnje Zagreba s Tribunalom. Kao kruna svim pohvalama na račun nove vlasti bila je odluka Europskog vijeća da se Hrvatskoj dodijeli status službenog kandidata za punopravno članstvo u Uniji. No, kao najveći problem približavanju Hrvatske Europskoj uniji pokazao se slučaj hrvatskog generala Ante Gotovine.

"General Gotovina jedina je preostala prepreka u suradnji Hrvatske s Haškim sudom. Čim Gotovina bude u Haagu moći će se reći da Hrvatska zaista u potpunosti surađuje s Haškim sudom", izjavila je u New Yorku krajem studenog glavna tužiteljica Tribunala Carla Del Ponte, prilikom podnošenja izvješća o radu suda. Ako se međunarodni pritisak u ovom slučaju smanji, to će biti primljeno kao signal da međunarodna zajednica možda više nije zainteresirana da se najviši dužnosnici, odgovorni za najteže zločine, uključujući Radovana Karadžića i Ratka Mladića, pojave pred ICTY-em, istaknula je Del Ponte. Gotovina je nestao u lipnju 2001., nakon što su ga hrvatske vlasti obavijestile o zapečaćenoj optužnici, a od tada je opetovano viđan u Hrvatskoj, posljednji put ovoga ljeta, navela je tužiteljica. Hrvatska je u proljeće ove godine očigledno "pojačala napore da locira i uhiti Gotovinu", ocjenjuje se u izvješću. No, istodobno se izražava sumnja u "djelotovrnost tih mjera ili čak njihovu ozbiljnost", jer do sada nisu dale nikakva konkretnog rezultata, ccak ni vezanog uz to nalazi li se Gotovina unutar ili izvan Hrvatske.

Normalizacija hrvatsko-srbijanskih odnosa

Sredinom godine na snagu je službeno stupio sporazum o sukcesiji bivše SFRJ, čime se okončao mukotrpni proces koji je više od deset godina opterećivao odnose zemalja koje su nekad živjele u zajedničkoj državi. No, ovime je zaključeno i poglavlje zvano Jugoslavija. Pregovore je za Hrvatsku vodio Božo Marendić, predstojnik vladina ureda za provođenje projekta sukcesije.

Sredinom studenog Ivo Sanader je otišao u Beograd, što je bio prvi službeni posjet nekog hrvatskog premijera Srbiji i Crnoj Gori od osamostaljenja Hrvatske. Bila je to potvrda su da dvije zemlje teže istom cilju, ulasku u EU i NATO i da su na tom putu spremne surađivati u vlastitom interesu, kao i u interesu stabilnosti cijele regije. Sanader je izjavio kako punoj normalizaciji odnosa Srbije i Crne Gore i Hrvatske nema alternative, jer unapređenje odnosa izmedju dvije države može biti snažna poluga za ostvarenje trajne političke stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Dodao je kako se pitanja naslijedjena iz prošlosti trebaju rješavati, ali se i istodobno treba okrenuti budućnosti, razvijanju gospodarske i svake druge suradnje.

Napetosti na liniji Zagreb - Ljubljana

Međutim odnosi sa zapadnim susjedom Hrvatskoj su u 2004. godini bili veća briga – stalna prepucavanja u Piranskom zaljevu kuluminirala su krajem rujna incidentom na hrvatsko-slovenskom graničnom prijelazu Plovanija.

Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel prije dva tjedna je izjavio kako Hrvatska nije glavni slovenski problem jer će Ljubljana sljedeće godine biti najviše angažirana na poslovima predsjedavanja Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju. Spor oko Piranskog zaljeva – predložio je na jednom od svojih brojnih ovogodišnjih posjeta Bruxellesu njegov hrvatski kolega Miomir Žužul na kraju ako treba neka se rješava međunarodnom arbitražom, ali onda će rezultat svaka strana morati prihvatiti bez obzira na ishod presude.

Hrvatska unutarnja politika

I dok je na vanjskopolitičkom planu nova Vlada bilježila uspjeh za uspjehom u zemlji su zaredali minusi. Prvo se odustalo od jednog od glavnih predizbornih obećanja – smanjenja poreza na dodanu vrijednost s 22 na posto. Učinjeno je to pod pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda ali i zbog, kako se tvrdilo, dugova koje im je ostavila Račanova vlada.

Novoj su se Vladi, napose potpredsjedniku Vlade i ministru zdravstva i socijalne skrbi spočitavale smjene, osobito ravnatelja bolnica. U vrijeme kada je Sanaderova vlada bilježila stotinu dana javnost nije bila osobito naklonjena premijeru – više od pedeset posto ispitanika smatralo je da Sanader ne vodi zemlju u dobrom smjeru. Izrečena joj je prosječna ocjena, pohvale su išle na ono što čini na vanjskopolitičkom planu, ali glavne kritike su se odnosile na to što gospodarstvo stagnira, inozemnu zaduženost i nezaposlenost. A hrvatska oporba od poraza na prošlim parlamentarnim izborima nije se oporavila ni nakon pola godine. Nakon toga su čelništva HNS-a, Liberalne stranke i Libre odlučila ujediniti stranke kako bi se ojačala centristička politička opcija, narodno-liberalnog usmjerenja.

Unutarnjopolitički potezi Sanaderove vlade često su oporbu dizali na noge. Dodjela izgradnje jedne dionice auto-ceste od Splita prema Dubrovniku američkom «Bechtelu» bez javnog natječaja podigla je buru u zemlji, ali i najavu da će cijeli slučaj istražiti Bruxelles. Žužula se prozivalo zbog lobističkih usluga «Bechtelu», Vladu zbog pogodavanja američkim interesima. Građani su dotle uživali u vožnji izgrađenim dionicama auto-cesta prema Rijeci i Splitu, a turistički su radnici zadovoljno trljali ruke zbog uspješne sezone. Ludovalo se zbog nogometnog prvenstva u Portugalu i slavilo zbog osvojenih medalja na Olimpijadi.

No, nakon ljeta glavne zvjezde nisu bili sportaši nego hit-maher afera - šef diplomacije Žužul. Dok je bez neke veće buke prošlo otkriće da šef hrvatske diplomacije nije platio porez na kuću što ju je bio iznajmio stranim diplomatima, ono što se odnosilo na Žužulovu bračnu družicu nije se praštalo, jer Žužulova je supruga bila povezana s tvrtkom kojoj je Vlada oprostila neka dugovanja. Opoziciji je prekipilo. Zatražili su njegovu ostavku.

U sjeni Žužulovih afera po prvi je puta državni budžet izglasan već u studenom, sindikati su se ljutili jer se dogovarao novi stand by aranžman bez njihovog znanja, nezaposlenost je i dalje najveći društveni problem, a bilježi se i sve veći broj siromašnih građana koji bez socijalne pomoći ne bi mogli preživjeti.

Kad su zaradala sve glasnija upozorenja kako bi se i Vlada i opozicija i predsjednik republike trebali poduhvatiti rješavanja gospodarskih i socijalnih problema – izbila je nova afera. Ovaj put zbog nezakonitog saslušanja novinarke Helene Puljiz ali i inih zloporaba protuobavještajne agencije, pa i obrade nad predsjednikom Mesićem. Predsjednik je zatražio smjenu ravnatelja POA-e Joška Podbevšeka, premijer se usprotivio.

Podbevšek je na kraju ipak smjenjen, na njegovo je mjesto imenovan Tomislav Karamarko. U međuvremenu je Vlada raspisala predsjedničke izbore za 2. siječnja 2005. godine. Početak predsjedničke kampanje poklopio se sa žestokom diplomatskom ofenzivom kako bi Hrvatska dobila datum početka pregovora za članstvo u Uniji. Nakon godine svađa i podjela na hrvatskoj političkoj sceni sve su stranke jednoglasno od Unije zatražile da se Hrvatsku ne gleda i ne mjeri jedino kroz slučaj haaškog bjegunca Ante Gotovine.

Kraj 2004. godine proteći će u nadmetanju 13 kandidata za petogodišnji predsjednički mandat. Četvrtog predsjednika od neovisnosti Hrvatske dobit ćemo 2. siječnja, a ostaje za nadati se da 2005. godina neće biti toliko obilježena aferama i svađama nego rješavanju gospodarskih i socijalnih problema te početku pregovora s Unijom.