Jeftina provokacija

Desni radikali i takozvana Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) su na zagrebačkom Cvjetnom trgu, nedaleko katedrale Srpske pravoslavne crkve (SPC), organizirali posvećenje vode povodom blagdana Bogojavljenja. Za tu su priliku uvezli i vrhovnog svećenika iz Bugarske pa, još jednom optužili SPC za četništvo i najavili – napad. Osnivači i pobornici, redom katolici, tvrde da zastupaju gotovo 17 tisuća ljudi koji su se na popisu stanovništva izjasnili Hrvatima i pravoslavcima te traže od države da ih žurno prizna vjerskom zajednicom. Usprkos deklariranom velikom broju, okupljenih je bilo tek 15 ili 50, ovisno kojem ćete mediju vjerovati.

Iako je proces organiziranja hrvatskog pravoslavlja počeo još davno prije, Hrvatska pravoslavna crkva kao uređena organizacija i prvi put pod tim imenom, stvorena je 1942. godine. Riječ je, kako u razgovoru za Deutsche Welle objašnjava povjesničar dr. Goran Hutinec, o pokušaju da se Nezavisna država Hrvatska (NDH) održi na vlasti i da se ublaže njene politike. Posebno kada je riječ o progonu Srba.

„Nije to jedina politika koja je tada začeta. Uz taj pokušaj pacifizacije pravoslavnog stanovništva, vezan je čitav niz kadrovskih rokada, uklanjanja najokorjelijih zločinaca ustaškog režima, što nije do kraja provedeno. Treba to promatrati i u svjetlu pokušaja nuđenja formalne demokracije kroz obnavljanje Sabora. Najavu osnivanja HPC-a je izrekao poglavnik Ante Pavelić upravo na zasjedanju Sabora koji, jednako kao i HPC, ima formu koja aludira na nekakva sretnija vremena, ali je u praksi podređen interesima režima i osobno Paveliću.“

Pavelić je strahovao od smjene

Hutinec nam tako priča da je sam Pavelić u pojedinim fazama bio zabrinut da će biti zamijenjen, a poruku o zamjenjivosti su mu slale njemačke okupacijske vlasti po civilnoj i vojnoj liniji. „Progoni Srba su bili velika smetnja njemačkim okupacijskim formacijama, pogotovo onoj uspostavljenoj u Srbiji. Sugerirali su mu da će, ako do promjene ne dođe, potražiti druge alternative, a njih je stvarno i bilo u NDH."

HPC je skončala kao i ustaški režim, od kojeg je bila neodvojiva. „Već je na kraju rata imovina Srpske pravoslavne crkve (SPC) koja je prepuštena HPC-u, vraćena, da bi kasnije bila nacionalizirana. Komunističke vlasti su kler HPC-a smatrale dijelom kolaboracijskog sustava i tako je i kažnjen. Najznačajniji pripadnici HPC-a, poput mitropolita Germogena, su javno suđeni i pogubljeni."

To pak, tvrdi povjesničar, treba promatrati u širem kontekstu odnosa komunista s vjerskim zajednicama. „Vidljiva je kumulativna krivnja. Što je više elemenata koji su osobu vezali uz propali sustav i pokazivali da bi ona u budućnosti mogla biti problem, obračun je bio stroži. Ako je netko bio folksdojčer i istovremeno svećenik neke crkve, to je uvijek rezultiralo težim kaznama. Najteže kazne i javni obračun su bili rezervirani za one koji su nastupali u korist ustaškog režima. Germogen je nastupao na javnim proslavama zajedno s pripadnicima drugih vjerskih zajednica. Obračunavalo se i sa svima onima koje su nazivali 'bijelim snagama' pa je Germogenu otegotna okolnost bila i činjenica da je etnički rus – izbjeglica.“

Pokrštavanja – spas i zločin

Hutinec nam, između ostalog, objašnjava da su u trenutku osnivanja HPC-a pokrštavanja pravoslavaca uzela maha. Počela su kao pojedinačni pokušaji spašavanja ljudi, a završila kao dio službenog odnosa NDH prema Srbima. „Posebice krajem 1941. godine kada su ustanci u krajevima sa srpskim stanovništvom pokazali da protjerivanja i masovna ubijanja neće uroditi plodom. Zbog toga je HPC imala manji broj potencijalnih vjernika nego na početku NDH.“ 

Za Katoličku crkvu su pokrštavanja bila teološki, ali i politički problem, budući da joj je to stavljano na teret nakon završetka rata kao posebno težak oblik suradnje s ustaškim režimom. U praksi je, doznajemo, pokrštavanje značilo jedini spas. Svećenstvo se različito postavljalo prema pokrštenima; jedni su ih i dalje smatrali privremeno pokrštenim pravoslavcima i nisu ih forsirali na stvarno prakticiranje katoličanstva, dok su se neki drugi svećenici postavili oprečno i katoličanstvo postavljali kao uvjet pomoći koju je Crkva tada dijelila. „Teško je razaznati službeni stav Crkve i bio je vidljiv raspad nadležnosti. Svaki biskup je bio prepušten sam sebi. Nakon rata su sve te konverzije poništene."

Imovina SPC-a je bila važan čimbenik u projektima ustaškog režima, napominje Hutinec. Ne čudi stoga da ni danas reanimatori HPC-a tvrde kako polažu pravo na imovinu SPC-a. „Bojim se da ovo nije vjerska priča. Poput rehabilitacije pozdrava 'za dom spremni‘ kroz obilježja HOS-a, i ovdje je riječ o taktici mišjih ugriza kojima se malo po malo pokušava ustaškom režimu dati neki prihvatljiv sjaj, a koji je samo dio šireg plana njegove rehabilitacije. Uzelo je to dosta maha, ali je neprihvatljivo s pozicije nekoga tko se bavio s tim razdobljem. To u Europi 21. stoljeća može rezultirati tragedijom.“

Što se formalnog oživljavanja HPC-a tiče, povjesničar Hutinec strahuje da bi Ministarstvo uprave, zaduženo za upis vjerskih zajednica u pripadajuću evidenciju, moglo imati razumijevanja za inicijatore: „Bojim se da uz dobru volju na toj instanci, takvi pokušaji mogu imati uspjeha.“

Može li danas postojati HPC?

Je li pečat NDH  stvarna i moralna prepreka za osnivanje HPC-a u 2017 godini? Nije, ako je pitati sociologa religije dr. Ivana Markešića. Jer bi se istim metrom mogla mjeriti i hrvatska valuta kuna, koja je također bila platežno sredstva u NDH, a vraćena je u upotrebu 1994. godine.

„Načelno gledano, ako postoje Hrvati pravoslavne vjere koji žele svoju nacionalnu pravoslavnu crkvu, bilo bi normalno da će ta inicijativa prema zakonu postojati kao udruga pet godina, da ih ima najmanje 500 i da stvarno djeluju. U tom vremenu mogu školovati kadar na bilo kojem pravoslavnom fakultetu. Crkva mora imati svoj nauk, knjige, svećenstvo, hijerarhiju.“

Tada ne bi bilo razloga da se takva crkva ne registrira, smatra Markešić i dodaje: „Popis stanovništva iz 2011. godine je pokazao da je skoro 17 tisuća ljudi reklo da su Hrvati koji prakticiraju pravoslavnu vjeru. Ali problem je u samoj popisnici. Moguće je da su to politički Hrvati, a da su ostali dalje pripadnici SPC-a. Nitko ih nije pitao kojoj crkvi pripadaju. U danim okolnostima je najlakše izjasniti se političkim Hrvatom, iz miješanog braka ili oportunizma, koji iskazuje pravoslavnu vjeru.“

„Crkva" zasnovana na mržnji

U Hrvatskoj s 4,5 milijuna građana sve pravoslavne crkve su crkve nacionalnih manjina, kaže Markešić, ali i naglašava nepovjerenje javnosti prema inicijativama koje danas pokušavaju uspostaviti HPC. „Jer ti ljudi koji to pokušavaju ne pokazuju temeljne vrijednosti kršćanstva; ljubav prema drugome, solidarnost, prihvaćanje drugih… Oni pokušavaju stvoriti nešto što će biti suprotno SPC-u. Crkva treba krenuti u dobroj nakani i treba biti stvarana na temeljima Kristovog evanđelja."

Markšić tako potvrđuje da je riječ o provokaciji u kojoj inicijativu za osnivanje HPC-a daju katolici koji dolaze s neprimjerenim iskazima prema ljudima iz drugih religijskih zajednica i svjetonazora. Posebno kada se radi o Srbima vjernicima SPC-a. „SPC je autohtona crkva kao i, primjerice, dvije židovske zajednice u Hrvatskoj. To su ljudi koji su tu, dugo žive ovdje, ispovijedaju svoju vjeru. To nije osvajačka crkva. Imate Hrvate koji pripadaju SPC-u- Zašto ne bi bilo i Srba koji su katolici? Nažalost, ovdje ako si Hrvat, moraš biti katolik. Ako si protestant, onda nešto nije u redu s tvojim hrvatstvom. Ako si ateist, onda si jugonostalgičar. Ali možeš biti lopov koliko god hoćeš. Srbi pravoslavci su stoljećima tu i osnivali su svoje crkve.  To je nacionalna crkva koju utemeljuju ljudi određene nacionalnosti kako bi mogli iskazati svoj religijski identitet.“

Novi zakon je u pripremi

Može li HPC razbaštiniti SPC, što je i izrečeno kao nakana osnivača? „To je suludo. Pitanje je koliko su ti ljudi uopće kršćani. Zašto bih ja vama stvarao nešto, ako vi to nećete?“ S nekim drugim osnivačima, možda bi novi HPC imao izgleda pa makar, kao i danas, uvozio glavnog svećenika iz Bugarske. „Imamo i Hrvatsku starokatoličku crkvu koja također ima biskupe iz inozemstva. Predsjednik sinodalnog vijeća je rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras. Uvijek ima načina kako nešto ostvariti. No to je Crkva koja djeluje na području RH, sklopila je ugovore s vladom i tu nema nikakvih problema. Ne bi bilo problema ni s HPC-om kada bi se išlo s iskrenim kršćanskim namjerama čuvanja hrvatske ortodoksije; da budu udruga, da pošalju mlade momke da se školuju, traže lokacije za gradnju svoje crkve…„

Za nekoliko neuspješnih reanimiranja HPC-a najviše su optuživani država i kruta pravila za registraciju vjerskih zajednica. Treba li ih liberalizirati? „Naravno", odgovora Markešić i dodaje: „Ali i vaša redakcija ima određena pravila. Istina, broj od 500 vjernika koji trebaju djelovati određeno vrijeme, biti tradicionalni i autohtoni, je velik. Ipak, napravljen je ustupak kada se je formirala nova židovska zajednica Bet Israel. Na promjeni postojećih zakona se radi već dulje vrijeme. Trebalo bi vidjeti kako u novim okolnostima i migracijskim procesima to urediti. Ako izbjeglice žele iskazati pripadnost, recimo, Armenskoj crkvi, treba vidjeti kako to urediti i omogućiti da stotinjak ljudi imaju registriranu vjersku zajednicu."