Hrvatska putnica između Zagreba i Berlina

"Ja sam jedan putnik i ne drži me mjesto. Moji roditelji su bili putnici, tako da sam i ja jedna putnica", kaže književnica Irena Vrkljan. A ovakav životni moto i ne treba čuditi! Irena Vrkljan je rođena 1930. godine u Beogradu. Obitelj njezinog oca potječe iz Like, ali budući da joj je djed bio rudarski inženjer u vrijeme Austrougarske monarhije, otac joj je rođen u Bugarskoj, a školu je pohađao u Grazu. Irenina majka je kćerka Talijanke i Bosanca, rođena je u Travniku, a odrasla u Beču.

"Meni je bilo zanimljivo što su oni tako jedna mješavina. Meni su sve te naše bivše zemlje, kao i neke europske poput Italije i Austrije, bile ne domovina, ali isto sam tamo pripadala", kaže Irena Vrkljan.

Nikada nije težila životu u inozemstvu

Irena je u Beogradu četiri godine pohađala dvojezičnu njemačko-srpsku školu. I odrastala je dvojezično, jer su roditelji s djecom govorili isključivo na njemačkom jeziku. Nakon bombardiranja Beograda 1941. godine, s roditeljima i deset godina mlađim sestrama se seli u Zagreb, gdje završava gimnaziju. Obitelj se zbog očeva posla seli u Opatiju, a Irena ostaje sama u Zagrebu na studiju. Fakultet financira pisanjem scenarija za televizijske dokumentarne filmove. Nakon što je napisala scenarije za 70 dokumentaraca, zbog umora i nedostatka inspiracije, 1966. godine upisuje režiju na berlinskoj Akademiji za fim.

"Nikada nisam maštala da idem u inozemstvo. Imala sam stipendiju za Ameriku 1964. godine kada mi je bilo 30 godina, ali nikada nisam pomišljala da bi mogla ili željela ostati. Čak su mi nudili i mjesto na Filmskoj akademiji u Washingtonu, ali to nisam planirala", priča Irena Vrkljan.

"Klonila sam se novca i bogatih ljudi"

No, Irenini planovi za povratak u Zagreb su se promijenili iz dva razloga. Jedan je bio Irenina nova ljubav, njemački suvremeni pisac i profesor dramaturgije Benno Meyer-Wehlack. "S Bennom sam se htjela vratiti. Rekao je da bi mogao živjeti u Zagrebu, ali su se promijenile prilike. Kada sam dobila popis imena koja ne bi trebala objavljivati i praviti filmove 70-tih godina, tada sam dala otkaz na televiziji", priča ova spisateljica. U Berlinu su joj, kaže, najviše nedostajali prijatelji i njen zagrebački stančić. Bila je šokirana Berlinskim zidom, a sam grad bio je zapušten i siv. Osjećala se prihvaćenom, družila se s prijeteljima njezinog supruga, piscima i slikarima, najviše Čileancima koji su pobjegli od Pinochetove diktature.

"Dobro, Benno je znao i Günthera Grassa i ja sam upoznala sve te ljude, ali to mi nije bilo tako zanimljivo. Jako su me zanimali ti naši ljudi koji su došli ovamo. Kada su došli ti prvi 'gastarbajteri', kada sam vidjela kako su nesigurni bez znanja jezika, nekako me privuklo da im pomognem i prevodim. Ta prva generacija gastarbajtera 1969. godine, to je jedna žrtvovana generacija, oni su jako bijedno živjeli i radili da šalju novce doma, djeci i roditeljima. To me je jako obilježilo, vrlo sam se klonila novca i bogatih ljudi, vidjevši kako gastarbajteri žive i što su njihovi problemi", prisjeća se Irena Vrkljan.

"Budem li opet pisala, bit će to iz bijesa!"

Biografije gastarbajterskih sudbina bile su teme i Ireninih radijskih drama koje su emitirane u Hrvatskoj i Njemačkoj. Okušala se u različitim književnim žanrovima, objavivši više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika, a dobitnica je književnih nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” za knjigu Svila, škare, ”Ivan Goran Kovačić” za roman Marina ili o biografiji i nagrade HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč.

Na životu je još, kaže, drži bijes zbog stanja u društvu, sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, gubitka socijalnog suosjećanja i duhovne praznine. Smatra da su među ljubiteljima knjige u Njemačkoj najpopularniji disidenstvo i folklor: "Nijemci bi najradije čitali nekakve bake koje kod nas žive u kućama od kamena. To ih više zanima nego urbana literatura. Nemaju sliku o nama kao nekakvim intelektualcima, imaju sliku da smo gastarbajteri kao i Turci koji su došli u prvoj generaciji iz Anatolije, da smo neuki."

Planirala je da više ne piše i da se malo odmori. Bude li pisala, bit će to opet iz bijesa, kaže, upravo zbog ovakvog stanja u društvu.

Autorica: Selma Filipović

Odg. ured: Andrea Jung-Grimm