"Htjela sam biti pop-pjevačica, a sada pjevam operu”

Prvi put je Tanja Šimić zapjevala kada je imala tri godine u Dječjem zboru crkve Svetog Marka u Makarskoj. Mlada mezzosopranistica rođena je u glazbenoj obitelji. S tatine strane pjevali su svi, i baka, i teta, i rodice. Tako je i Tanja zapjevala u crkvenom dječjem zboru, a ubrzo je malo počela svirati i flautu. Sate klavire počela je dobijati od devete godine. ”Imala sam i ljubav prema klaviru, ali bolje sam se osjećala kada sam pjevala. Lakše mi se bilo opustiti kroz pjesmu, nego svirati klavir. Imala sam veću tremu i znojile su mi se ruke”, prisjeća se uz osmjeh Tanja.

Operom ju je zavela profesorica

Tanja je odrastala uz pop-glazbu i zapravo nikada nije imala želju baviti se opernim pjevanjem. Operom ju je zavela njezina profesorica Branka Ristić u Srednjoj muzičkoj školi koju je pohađala u Splitu. Kada je počela otkrivati klasične pjesme i arije, njezina ljubav prema operi sve je više rasla, kaže Tanja: ”Shvatila sam da moje osjećaje mogu još bolje iskazati kroz takvu vrstu glazbe u kojoj emocije i dramatika imaju posebno mjesto. Tada sam ušla u svijet opere i više nije bilo povratka.”

Nakon završene srednje škole, Tanja je otišla na audiciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod međunarodno poznate operne pjevačice Dunje Vejzović. Kada su čuli njezin glas, prisutni hrvatski i američki pjevači savjetovali su je da svoje školovanje, ako je to ikako moguće, nastavi u Americi.

”Smatrali su da ću u Americi steći bolje školovanje. Međutim, nakon rata je u cijeloj Jugoslaviji situacija bila teška, moja obitelj se nije mogla baviti turizmom i nismo imali ušteđenog novca. Onda je došao bakin brat koji je tada baš prodao svoju kuću i rekao da će mi posuditi novac, da idem slijediti svoj put i okušati svoju sreću u Americi. Kasnije mi je taj novac poklonio!”

Bakin brat prodao kuću i dao Tanji novac za školovanje

Tanja je uz pomoć novca bakinog brata i nekoliko rođaka za koje je saznala da žive u Americi 1998. godine krenula u New York. Godinu dana je išla na audicije i bila je primljena na tri Muzičke akademije. Kada je upisala njujoršku ”Mannes College of Music” akademiju, uslijedila je druga barijera, egzistencijalne prirode.

”Dobila sam polovičnu stipendiju koja je godišnje iznosila 10.000 dolara. Meni je, međutim, za školarinu bilo potrebno dodatnih 10.000 dolara i još najmanje 10.000 dolara za troškove života. Smatrala sam da je to prevelika svota novca a da bi je, uz obaveze na akademiji, mogla dodatno sama zarađivati. Nazvala sam mamu i rekla da se vraćam u Zagreb, jer je put previše težak. Međutim, mama se usprotivila i rekla da se trebam pokušati izboriti kada sam već primljena na akademiju u New Yorku”, priča Tanja.

Tanjin put je, nesumnjivo, bio težak, ali se uspjela izboriti. Uz pomoć crkve, hrvatskog veleposlanstva i konzulata u New Yorku, donacija bogatih hrvatskih emigranata i američkih poduzetnika, ali i uz pomoćnih poslova koje je radila kao bejbisiterica, konobarica, hostesa.... Tanja je uspješno završila četiri godine muzičke akademije i dvije godine magisterija. Radila je razne predstave, a izabrana je i u ljetni program tijekom kojeg je četiri tjedna radila na predstavi u Portoriku.

Umjetnik iz Lisabona ukrao Tanjino srce

Tanja uz obiteljsko prezime Šimić nosi i prezime Queiroz koje baš i ne zvuči hrvatski. Naime, tajna se krije u tome što je Tanja na drugoj godini fakulteta upoznala ”čovjeka svog života”, današnjeg supruga, Portugalca Jorgea Queiroza. I Jorge je umjetnička duša, rođen je u Lisabonu, njegova ljubav je apstraktna umjetnost, bavi se crtanjem i slikanjem. Dugo je to bila ”veza na daljinu” na relaciji Lisabon – New York, a kada je Tanja završila svoje školovanje i Jorge dobio stipendiju u Berlinu, par je odlučio vjenčati se i započeti zajednički život u europskoj kulturnoj metropoli.

”Odlučila sam doći s Jorgeom u Berlin, shvatili smo da je ovdje situacija bolja, u Berlinu oboje možemo dobro funkcionirati. U Berlinu je umjetnost na visokom nivou, financijska situacija je humanija u odnosu na New York. U Berlinu je lakše zaraditi i platiti mjesečnu stanarinu nego u New Yorku koji je tri puta skuplji. Nije to za mene bila lagana odluka, novi jezik, novi ljudi, ali opet me privlačilo. Znala sam da je Njemačka kolijevka klasične glazbe, a privlačio me i sam osjećaj da sam u Europi i bliže Hrvatskoj, da mogu ići češće doma i raditi neke koncerte i u Hrvatskoj”.

Nedostaju joj more i ljudi, ali ne i "ćakule"

Posljednje četiri godine, Tanja radi kao slobodna umjetnica i nema stalni angžman. S Dubrovačkim simfonijskim orkestrom radila je solističke koncerte i operu ”Vila”. Nastupala je i u Makarskoj, ali joj se još nije ispunila želja da radi sa zagrebačkim i splitskim teatrom. U Berlinu je godinu i pol dana radila na predstavama kazališta Volksbühne, na novoj simfoniji ”Holocaust Denkmal” Haralda Weissa, a brojni su i projekti realizirani s berlinskom Operom i operom Klasika Europa.

Trenutno radi na predstavi ”The gift of the magi” u ”English theatre Berlin” koja će biti premijerno prikazana 18. prosinca. Iako joj je u Berlinu konkurencija velika, Tanja kaže da ima izbora za posao. Radi predstave iz vremena baroka, klasike, romantizma, ali i moderne repertoare. Uz hrvatski govori i engleski, portugalski i njemački jezik.

”Puno umjetnika iz Amerike i bivših europskih komunističkih zemalja u posljednje dvije godine dolazi u Berlin, jer u Njemačkoj ima više posla. Ja bih voljela još neko vrijeme ostati u Berlinu, jer je to dobar centar za razvoj u mojoj vrsti glazbe. Ako bih imala dobre ugovore, ne bi mi smetalo ostati i duže. U budućnosti bi željela otići u neke južnije krajeve. Što se Hrvatske tiče, nedostaje mi more, priroda i toplina mojih najbližih, ali mi ne manjkaju ćakule i priče male sredine. Volim azijsku kuhinju, tako da ovdje imam veći izbor stvari koje ne bih našla dolje, ali nedostaju mi naši proizvodi. Ja sam valjda još uvijek vezana za taj naš kraj”, kaže hrvatska umjetnica Tanja Šimić Queiroz.

Autorica: Selma Filipović, Berlin

Odg. ur.: D. Dragojević