I najjeftiniji sightseeing ima svoju cijenu

Postoji mali milijun načina da turist, stranac, posjetitelj ili pridošlica poput moje malenkosti upozna Berlin. Obilazak grada autobusom – klimatiziranim, s otvorenom platformom, na kat, s vodičem od krvi i mesa ili bez njega, uz objašnjenja na više stranih jezika u slušalicama... – i razgledavanje znamenitosti njemačke kapitale u trajanju od dva-tri, sata ili dulje nudi bezbroj poduzetnika. To je takoreći klasika, standard za koji se odlučuje većina gostiju. Kome se ne dâ ići pješke, što je s obzirom na veličinu grada i udaljenosti razumljivo, može odabrati kočiju s konjskom ili ljudskom zapregom, motorkotač, pa čak i limuzinu. Oni s boljom tjelesnom spremom, ako već ne hodajući, ulice i trgove Berlina rado otkrivaju na koturaljkama, romobilima ili biciklama. A samo će vas nedostatak odgovarajućeg sitniša ili strah od letenja omesti da se vinete u zrak i pogled na grad bacite iz helikoptera ili omanjeg zrakoplova. Isto vrijedi i za balone, a uz malo sreće i zeppeline.

Posebno omiljena je panoramska vožnja brodom po rijeci Spreeu koja se poput venecijanskog Canala Grande vijuga gradom, oplakujući obale središnjih administrativnih i kulturnih četvrti Berlina na kojima leže neke od njegovih najvećih znamenitosti i motiva s razglednica. Ništa manje popularno je i zadiranje ispod površine, svojevrsno poniranje u civilizacijske dubine, neobična mogućnost upoznavanja (je li pretjerano reći – razgledavanja?) gradske utrobe iz udobnih vagona metroa, licem u lice s berlinskim podzemljem. Nisu zakinuti ni nostalgičari koji Berlin vikendom u kolonama imaju priliku doživjeti iz perspektive DDR-a sa stražnjih sjedala Trabanta, unikatnog i osebujnog istočnonjemačkog prometala, sjaja i bijede automobilske industrije bivše komunističke države, vozila koje je – prkoseći svim zakonitostima zamora materijala – uspjelo nadživjeti potonuli režim, imanentni mu politički sustav, plansku privredu i pripadajuće društveno uređenje.

Pogled na grad zapriječen reklamama

Popis mogućnosti time ni izdaleka nije iscrpljen. Svima je zajednička relativno visoka cijena, barem u usporedbi s onim što nudi komunalni prijevoznik BVG. To je javno poduzeće nakon pada Berlinskog zida, a zatim i reforme mreže gradskog prometa pod lako pamtljivim brojem 100 uvelo redovnu autobusnu liniju koja povezuje bivša središta nekoć podijeljene metropole – zapadno i istočno: od kolodvora Zoo i ostataka zvonika memorijalne crkve cara Wilhelma, preko Stupa pobjednika na Velikoj zvijezdi, dvorca Bellevuea sa sjedištem predsjednika države, Kuće kultura svijeta (koju domaći ljudi zbog upečatljive suvremene konstrukcije njezina krova u stilu vitoperne ljuske pomalo jovijalno nazivaju "trudnom kamenicom" ili "nosećom ostrigom"), Kancelarskog ureda i zgrade Reichstaga, do Brandenburških vrata, raskošnog bulevara Pod lipama (Unter den Linden), Državne opere, Njemačkog povijesnog muzeja, televizijskog tornja i Aleksandrova trga.

Autobus broj 100, baš kao i njegov komplementarni brat broj 200 na osovini sjever-jug, time u kolajnu niže neke od najvećih graditeljskih bisera Berlina, legendarna mjesta koje svaki posjetitelj jednom mora vidjeti. I to za samo 2,10 eura koliko trenutno stoji vožnja u jednom pravcu. BVG, naravno, ne štedi ni novca ni truda u promidžbu svoje vjerojatno najunosnije linije. Vozila na kat su u pravilu popunjena do posljednjeg mjesta. To, dabome, ni među marketinškim stručnjacima nije prošlo neopaženo pa su se autobusi na ovoj privlačnoj pruzi ubrzo pretvorili u jedan od najpoželjnijih reklamnih prostora u gradu. I što se sada događa? Vozila su nerijetko po cijeloj dužini od poda do krova s vanjske strane oblijepljena oglasima i plakatima za kojekakvu robu i usluge, zaklanjajući ili barem ometajući putnicima pogled na gradske znamenitosti. U prospektima BVG-a, vjerojatno već pogađate, o tome nema ni riječi.