I Nijemci trbuhom za kruhom

Zapitat ćete se: zašto? Zato što vjeruju da u drugim zemljama imaju bolje poslovne perspektive. Prema podacima Njemačkog statističkog ureda prošle je godine emigriralo 145 tisuća Nijemaca. Među njima je sigurno puno dobrostojećih koji bez nužde sele na neku atraktivniju destinaciju i umirovljenika koji u plodovima svog dugogodišnjeg rada žele uživati negdje gdje ima više sunca, recimo u Španjolskoj ili u Južnoafričkoj Republici. No, većina njih odlazi iz Njemačke takorekuć trbuhom za kruhom, tražeći izlaz iz nezaposlenosti ili zato što smatraju da u svojoj zemlji nemaju dovoljno šansi za napredovanje u karijeri. Jedan od popularnijih ciljeva su skandinavske zemlje, na primjer Norveška.

Iz Duisburga u Oslo

U prosincu 2001. Silva Johanna Vossen stigla je u Norvešku, što i nije baš bilo najbolje doba godine za upoznavanje nove domovine. Tada, naime, u Norveškoj vlada mrkli mrak. Malo sati s nešto svjetla provodila je u jednom staračkom domu u glavnom gradu Oslu, na njezinom novom radnom mjestu medicinske sestre. Prije toga je radila u operacijskoj sali bolnice Sveta Anna u Duisburgu, što i nije bio loš posao, ali nije imala gotovo nikakvih izgleda za daljnje napredovanje u karijeri. Na jednom informativnom skupu u Berlinu došla je u kontakt s novim poslodavcima.
«To je zapravo bila jedna vrsta sajma gdje su se predstavile sve bolnice: iz Osla. Stavangera, Bergena. Bile su zastupljene sve bolnice, jer se tamo stvarno traže njegovatelji i bolničko osoblje. Tako da sam zapravo mogla birati gdje ću otići», priča Silva Johanna Vossen.

Tečaj norveškog jezika, dobra plaća i dodatak za privikavanje

I iako su šanse bile više nego dobre, a Norveška za nju oduvijek zemlja iz snova, medicinska sestra rođena u Bremenu ipak nije htjela tako brzo napustiti Njemačku. U duisburškoj bolnici Svete Anne podnijela je molbu na odjelu za uho, grlo i nos, ali tamo nije bilo raspisano niti jedno mjesto.
«Onda sam si postavila rok i rekla: ostajem ovdje još pola godine. Ako se za to vrijeme ništa ne promijeni, idem u Norvešku. I kako to u životu biva, baš kad sam ispunila i poslala sve formulare, dobila sam odgovor s našeg odjela za uho, grlo, nos, pa sam i tamo mogla dobiti mjesto», priča Vossen.
Ali odluka za Norvešku je već bila pala. Silva Johanna počela je pohađati tromjesečni tečaj norveškog jezika na kraju kojeg ju je čekao usmeni i pismeni ispit. Tečaj je bio obavezan kao i minimalan boravak u Norveškoj od dvije godine.
«Da, moglo se primijetiti da im hitno treba osoblje i da se žele osigurati da će ti ljudi ostati neko vrijeme. Dali su mi na korištenje čak i jedan stan, a dobila sam dodatnu svotu od oko 2000 eura subvencije za snalaženje na početku i još 2 i pol tisuće eura netto. To, naravno, nije bila loša plaća.»

Brzi uspon u karijeri

U staračkom domu je njemačka medicinska sestra prilično brzo napredovala i ubrzo je postala zamjenica direktorice. Unatoč tome je nakon dvije godine prešla na sveučilišnu kliniku u Oslu, na odjel dermatologije. «Atmosfera je u bolnicama u Oslu puno ugodnija nego što je bila u Duisburgu. To je vjerojatno zato što su ovdje svi na ti, i uopće mi se čini da su Norvežani puno otvoreniji za kontakte nego što sam mislila i nego što su mi prije svi govorili. Oni ti stvarno brzo priđu, svugdje su me vodili sa sobom, potpuno drukčije nego ovdje u Kopenhagenu, ovdje su svi više za sebe.»
Već više od godinu dana Silva Johanna Vossen radi na intenzivnom odjelu jedne kopenhaške bolnice. Onih mjeseci u kojima ima puno noćnih dežurstava zarađuje preko 4000 eura, ali kako se u Danskoj plaća puno poreza i kako je Kopenhagen skup grad, to i nije neka velika plaća. No, nije joj se samo iz poslovnih razloga isplatilo napustiti Njemačku. Ona je u inozemstvu našla i privatnu sreću i već je dva mjeseca u braku s jednim Norvežaninom s kojim trenutno živi u Kopenhagenu.